Svemirska prašina otkriva: Život se nakon dinosaura oporavio 15 puta brže nego što smo mislili
Svemir (Foto: Pexels)
Novi podaci pokazuju da su se sitni oblici života oporavili mnogo brže nego što se dosad vjerovalo
Prije otprilike 66 milijuna godina asteroid promjera oko 14 kilometara udario je u jugoistočni dio današnjeg Meksika, uništivši šume, neptičje dinosaure i gotovo sav život između. Sam udar, kao i apokaliptična zima koja je uslijedila, izbrisali su oko 75 posto svih vrsta. No život je pronašao način opstanka.
Prema novom preciznijem datiranju sedimentnih slojeva nastalih u vrijeme tog sudara, mikroskopski morski organizmi oporavili su se znatno brže nego što se ranije smatralo mogućim.
„Prilično je uzbudljivo razmišljati o tome“, rekao je Brian Huber, geolog iz Nacionalnog muzeja prirodne povijesti Smithsonian instituta, koji nije sudjelovao u istraživanju. „Pokazuje da se život vratio mnogo brže nego što se očekivalo.“
Foraminifere
Novo istraživanje, objavljeno prošlog mjeseca u znanstvenom časopisu Geology, usredotočeno je na sićušne organizme poznate kao planktonske foraminifere, koje žive blizu površine oceana. Svaki je organizam veličine zrna pijeska i obavijen je sitnom ljušturom od kalcijeva karbonata.
Ljušture foraminifera služe kao pokazatelj zdravlja morskih ekosustava jer upijaju hranjive tvari iz oceana, a njihova se struktura mjeriljivo mijenja kao odgovor na zakiseljavanje i promjene temperature. Zbog toga znanstvenicima omogućuju rekonstrukciju oceanskih uvjeta dugo nakon što su se dogodili.
Na temelju fosilnih zapisa foraminifera znanstvenici već znaju da je asteroid koji je uništio dinosaure zadao težak udarac morskom životu. Nebo ispunjeno čađom i onečišćenje brzo su doveli do kolapsa u kojem je nestalo oko 90 posto tada živućih planktonskih foraminifera, zajedno s većim i složenijim morskim bićima poput mozasaura i plesiosaura.
Klimatska zabluda: Otapanje Antarktike neće spasiti ocean, događa se potpuna suprotnost
Studija iz 1995.
„Ako doista želite razumjeti cijeli ekosustav, dovoljno je pogledati foraminifere“, rekao je Chris Lowery, mikropaleontolog sa Sveučilišta Teksasa u Austinu i glavni autor studije. „Ti mikrofosili omogućuju nam vrlo preciznu rekonstrukciju raznolikosti, ali i točno praćenje kako se ona mijenja kroz geološko vrijeme.“
Ljušture foraminifera također su temelj našeg razumijevanja brzine oporavka života nakon katastrofe koja je zadesila dinosaure. Ranija istraživanja tražila su pojavu novih vrsta foraminifera u oceanskim sedimentima nastalim nakon udara asteroida, a zatim su pomoću magnetskih podataka procjenjivala koliko je vremena bilo potrebno da se ti sedimenti natalože.
Na temelju takvih procjena, utjecajna studija iz 1995. zaključila je da su se nove vrste foraminifera počele pojavljivati oko 30.000 godina nakon udara, što se smatralo prvim znakom stabilizacije ekosustava dovoljne za razvoj i napredovanje novog života. Međutim, datiranje tih sedimenata i određivanje tempa oporavka pokazalo se vrlo zahtjevnim. „Ljudi desetljećima pokušavaju kalibrirati starost tih slojeva“, rekao je Lowery.
Svemirska prašina
Jedan od problema bio je taj što je studija iz 1995. počivala na klimavim pretpostavkama, uključujući ideju da su se sedimenti taložili istom brzinom tijekom dugih razdoblja nakon udara. No budući da je asteroid uništio šume i drugi biljni svijet na Zemlji, znanstvenici snažno sumnjaju da su se stope erozije u tisućljećima nakon udara znatno mijenjale. Kako bi ispravili mjerenja, trebali su vremenski pokazatelj koji nije bio pogođen tom kataklizmom.
U novom istraživanju Lowery i njegovi suradnici okrenuli su se svemirskoj prašini koja ulazi u Zemljinu atmosferu i polako se taloži na površini planeta. Budući da se ta prašina nakuplja stalnom brzinom, služi kao pouzdana mjera za ponovnu procjenu vremenskog razdoblja između izumiranja i pojave novog života. To je, kako kaže Huber, poput „stalne kiše“.
Na šest lokacija koje bilježe razdoblja neposredno prije i nakon udara asteroida, istraživači su mjerili izotope helija u sedimentima, koji služe kao pokazatelj količine nakupljene svemirske prašine. Na temelju tih podataka utvrdili su da su se foraminifere na nekim mjestima počele umnažati već oko 2.000 godina nakon udara, a ne tek nakon 30.000 godina, kako se dotad smatralo.
Znanstvenici otkrili tajnu drveća: Ispod kore se krije moćno oružje
Zatečeni znanstvenici
„Zapanjuje me koliko se to brzo dogodilo“, rekao je Lowery. Prethodna istraživanja sugerirala su da bi za evoluciju novih foraminifera trebalo najmanje 600.000 godina. Novi podaci, dodaje, pokazuju da bi, „da se to izumiranje dogodilo u doba Rimskog Carstva, danas već svjedočili pojavi novih vrsta“. Huber je također zatečen brzinom tog oporavka. „To je iznimno kvalitetan rad“, rekao je. „Mislim da će biti široko prihvaćen.“
Vicente Gilabert Pérez, mikropaleontolog sa Sveučilišta Baskije koji nije sudjelovao u istraživanju, smatra da će rezultati navesti mnoge znanstvenike da preispitaju dosadašnje poglede na svijet nakon udara. „Evolucijski procesi u određenim okolnostima mogu vrlo brzo reagirati na promjene u okolišu, osobito u ekstremnim uvjetima“, rekao je.
S tim se slaže i Lowery. „Globalna udarna zima, tama i zahlađenje odvijali su se tijekom desetljeća“, rekao je. „Zašto bi onda novim vrstama trebalo 30.000 godina?“






