Biljke zvane ‘čudo’: ‘Većina ih se nekad jela, a zatim su pale u zaborav’
Motar (Foto: Jakov Prkic / Cropix)
Na šibljem obraslim obalama ruralnih dijelova venecijanske lagune večernji zbor cvrčaka prati udaljeni zvuk kombija lokalnih poljoprivrednika. Duž bočatih rubova obrađenih parcela rasute su srebrnozelene grmolike biljke poznate kao morski komorač ili motar.
Ta je biljka pripadnica skupine izvanrednih organizama poznatih kao halofiti, biljnih vrsta koje uspijevaju u slanoj vodi. Dugo zanemarivani i nalaženi u međuprostorima odnosno slanim močvarama, obalama i rubovima laguna, halofiti premošćuju granice i ekosustava i kuhinja. No s promjenama u budućnosti poljoprivrede to bi se uskoro moglo promijeniti.
Nekada poznat kao krušnica Venecije, otok Sant’Erasmo danas se suočava s izazovom koji će uskoro postati uobičajen u obalnim močvarama diljem svijeta. Trostruki učinak porasta razine mora, rasta prosječnih temperatura i smanjenja količine oborina dovodi do povećanja koncentracije soli u tlu, što je pogubno za mnoge tradicionalne usjeve, koji mogu preživjeti samo do koncentracije soli od oko 1,2 %, otprilike trećine slanosti morske vode, piše Guardian.
Slano tlo
Tlo Sant’Erasma oduvijek je sadržavalo blagu slanost, tek toliko da njegovim cijenjenim ljubičastim artičokama daje živu boju i nježan okus. No ravnoteža je osjetljiva pa tako previše soli znači loše vijesti. Prošle je godine Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda procijenila da je oko 10 % ukupnog svjetskog kopna trenutačno zahvaćeno zaslanjenošću, a da bi se zbog klimatske krize taj udio mogao povećati na između 24 % i 32 % ukupne kopnene površine.
„Ovim sam se biljkama počeo baviti prije više od pet godina. One su pomalo čudo“, kaže Filippo Grassi, znanstvenik za okoliš iz Tidal Gardena, istraživačke agencije sa sjedištem u venecijanskoj laguni koja proučava jestivi potencijal halofita u kontekstu kulturne prilagodbe klimatskim promjenama.
„A Venecija je savršeno igralište jer ima iznimno zanimljivo i nijansirano okruženje u kojem su ljudi stoljećima živjeli te ga mijenjali i preoblikovali.“
U planinama Peloponeza šume postaju narančaste: ‘Ovo je duboko zabrinjavajuće’
Znak za uzbunu
Sa Sant’Erasma se preko vode jedva naziru tornjevi Venecije, veličanstveni i, neizbježno, tonući. Zadatak Tidal Gardena jest povezati ta dva svijeta. Rade sa šest ili sedam vrsta, među kojima su močvarna motarica (samphire), brada redovnika (agretti) i tušt. Dugo su te biljke obalne zajednice u Veneciji i šire sakupljale u prirodi. Jedan tudorski zapis iz kasnih 1500-ih navodi tri slučajne smrti u Engleskoj povezane s branjem samphirea, ali ih se nikada nije ozbiljno razmatralo kao komercijalne usjeve.
„Uistinu, mnogo se toga svodi na pričanje priče i njezino povezivanje. Poljoprivrednici kažu: ‘Ah, ta biljka? Znamo ljude koji danas imaju 89 godina i koji su je nekad brali’“, kaže Grassi. „Većina tih samoniklih biljaka nekad se jela, a zatim je pala u zaborav.“
Na to se nadovezuje i Lodovica Guarnieri, istraživačica, koja objašnjava složenije prepreke prihvaćanju tih vrsta. „Poljoprivrednici ih još uvijek doživljavaju kao korov ili, još gore, kao znak za uzbunu. Ako se na nečijoj parceli počne pojavljivati močvarna motarica, to znači da ima problema.“
Katastofa za rajčice
Nije u krivu. Iako specijalizirane žlijezde i unutarnji kanali nalik pumpama omogućuju samphireu da učinkovito provodi sol kroz svoj sustav u boćatoj vodi slanosti od 1 do 1,6 %, takve bi koncentracije bile katastrofalne za skromnu rajčicu, jer bi spriječile već i samo klijanje.
Na zapadnoj obali Italije, na Sveučilištu u Pisi, tim istraživača koristi halofite upravo kako bi se pozabavio tim problemom. Antonella Castagna izvanredna je profesorica specijalizirana za ekološki prihvatljiva rješenja problema plodnosti usjeva.
Prošle su godine ona i njezini kolege otkrili da međukultura i plodored rajčice i morske šparoge dovode do hranjivijih i obilnijih uroda. Istraživači predviđaju sadnju halofita na putovima i zapuštenim zemljištima uz rubove polja.
Krunu zgrozio prizor iz zagrebačkog kvarta: ‘Ovo mora prestati’
Hitnost problema
Vjeruju da bi takav konzervativan pristup obogatio tlo bez potrebe da poljoprivrednici žrtvuju zemljište već namijenjeno profitabilnim kulturama. Pomaže i hitnost problema. „Srećom, s obzirom na to da je situacija danas toliko dramatična i da se zaslanjenost tla tako naglo povećava, poljoprivrednici prepoznaju problem“, kaže Castagna.
„Na jednom području na kojem radimo postoji proizvođač žitarica kojem se prinos postupno smanjuje kako se ide od unutrašnjosti polja prema moru. Sada ostvaruju iste prinose na poljima koja su dvostruko šira nego prije, što predstavlja ekonomski problem.
„Loše je s jedne strane, ali dobro s druge jer su ljudi napokon počeli vjerovati našem radu. Nadamo se da ćemo zajedničkim radom uspjeti pronaći neka rješenja.“
Surovi uvjeti
Nevidljivost halofita i sumnja prema njihovoj, korovu nalik sposobnosti da uspijevaju u surovim uvjetima djelomično su razlog zašto je Tidal Garden u Veneciji u svoj projekt uključio kuhare, umjetnike i pjesnike, s ciljem postupnog stvaranja svijesti i komercijalne potražnje. A kako se stvara potražnja?
„U osnovi, treba potaknuti ljude“, kaže Grassi. „Ulaže se mnogo rada u to da se te biljke uključe u uobičajenu prehrambenu kulturu mjesta. Koristimo ih kao sastojke u jelima koja su ljudima već poznata, poput pizze. Uvodimo ih u kulinarski jezik.“ Ukazuje i na suradnju s organizacijom AEDS sa sjedištem u Tunisu, gdje još veća zaslanjenost tla i znatno sušnija klima također pogoduju uzgoju halofita.
„U Tunisu ćemo početi raditi na drugačiji način. Ondje se te biljke zapravo ne koriste kao hrana za ljude, već uglavnom kao stočna hrana. Stoga ćemo pokušati istražiti lokalne recepte“, dodaje Grassi. U Veneciji je takav pristup spasio te biljke od zaborava.
Postignut važan dogovor za Hrvatsku: Za dvije godine čeka nas velika uloga
Darovi zemlje
Cijenjena slastičarnica Gelateria Alaska osmislila je sorbet od samphirea. Jedan od najekskluzivnijih restorana u gradu, Glam Enrico Bartolini s dvije Michelinove zvjezdice, ima na čelu deklariranog ljubitelja halofita, svog glavnog chefa Donata Ascanija. „Imao sam veliku sreću doći u Veneciju jer ovdje postoje sastojci koji su jedinstveni u Italiji“, kaže.
„Divlje biljke, tlo na kojem rastu i naše povrće ima poseban, slankast okus koji je teško pronaći drugdje u zemlji, pa nam ovo tlo daje dodatnu prednost u kuhinji.“ Ascani je itekako svjestan promjena koje već utječu na sezonsku dostupnost plodova lagune. „Svaki kuhar zna da sa svakom promjenom mjesta dolazi i duh prilagodbe novom okruženju i usjevima“, kaže. „Slično tome, morat ćemo se prilagoditi i klimatskim promjenama. Prilagodit ćemo se onome što nam priroda ponudi; ne možemo se jednostavno vratiti i uzgajati usjeve u kuhinji.“
Za Ascanija halofiti predstavljaju način da svoje goste poveže s lagunom i da „shvate važnost svega što zemlja nudi“, čak i ako su ti darovi nepoznati. A u svojoj otpornosti, dodaje Ascani, halofiti su posebno važni: „Više ne možemo prepoznati godišnje doba prema kalendaru. Moramo ga prepoznati ujutro, kad idemo na tržnicu kupiti namirnice.“






