Tajna o zmijama tek sad otkrivena: ‘Bila nam je cijelo vrijeme pred očima’
Piton (Foto: Pexels)
Odbacivanje gena za grelin možda je pomoglo velikom broju gmazova da se prilagode obrascu prehrane koji se sastoji od razdoblja obilja i dugih razdoblja nestašice
Iako su strašni predatori, zmije mogu tjednima, pa čak i mjesecima, živjeti bez hrane. Znanstvenici sada smatraju da znaju kako im to uspijeva. Istraživači u radu objavljenom u časopisu Royal Society Open Biology izvijestili su da su zmije izgubile gene potrebne za proizvodnju grelina, ključnog hormona koji regulira apetit, probavu i pohranu masnoća.
Kameleoni i skupina pustinjskih guštera poznata kao žaboglavke, koje također imaju vrlo duge razmake između obroka, izgubile su iste gene. To upućuje na to da je isključivanje grelina važan mehanizam za uspješno podnošenje dugotrajnog gladovanja, vjerojatno zahvaljujući potiskivanju apetita i očuvanju masnih zaliha.
„Zaslužuju veliko priznanje što su dublje analizirali podatke koji su nam svima bili pred očima, uključujući i mene“, rekao je Todd Castoe, genomičar sa Sveučilišta Teksasa u Arlingtonu koji nije sudjelovao u istraživanju. Grelini su rašireni među kralježnjacima, od riba do sisavaca, pa je činjenica da su ih gmazovi više puta izgubili, kako kaže, „doista izvanredna“.
Složena uloga grelina
Kada su znanstvenici prije gotovo 30 godina prvi put otkrili grelin, smatrali su da bi taj „hormon gladi“ mogao biti ključan u borbi protiv pretilosti kod ljudi. No pokazalo se da stvar nije tako jednostavna.
Kasnija istraživanja otkrila su da grelin ima složenu ulogu u mreži hormona koji neprestano reguliraju glad i energetske zalihe. I premda je grelin čest među kralježnjacima, dugo nije bilo jasno kako se razvijao kroz različite skupine.
Zbog toga su se u novoj studiji Rui Resende Pinto, evolucijski biolog sa Sveučilišta u Portu, i njegovi suradnici usredotočili na gmazove, od kojih mnogi mogu dugo izdržati bez hrane. Istraživači su analizirali genome 112 vrsta.
Razne skupine zmija
Utvrdili su da kod zmija, kameleona i žaboglavki geni za grelin ili uopće ne postoje ili su toliko izmijenjeni mutacijama da više ne mogu stvarati taj hormon. Stupanj „erozije“ gena znatno se razlikovao među obiteljima zmija.
Neke, poput boa i pitona, imale su oštećene gene za grelin, dok kod drugih, poput ljutica, kobri i njihovih srodnika, gotovo da nije ostalo ništa.
„Dobivali smo fragmente, tek male dijelove sekvence“, rekao je Pinto. Ta razlika među skupinama zmija, dodaje, može značiti da je grelin izgubljen više puta, čak i unutar same skupine zmija.
Energetske rezerve
Kada su istraživači analizirali i MBOAT4, enzim koji omogućuje funkcioniranje grelina, otkrili su da je i on izgubljen kod zmija, kameleona i žaboglavki. Gubitak grelina i MBOAT4 mogao je biti dio prilagodbe ovih grabežljivaca iz zasjede na način prehrane obilježen naglim izmjenama razdoblja obilja i nestašice.
Uobičajeno grelin pomaže tijelu da pretvara masnoće u energiju kada nema dovoljno hrane. Bez grelina i MBOAT4, ovi gmazovi možda mogu dulje zadržati svoje energetske rezerve, što im omogućuje da mjesecima, pa i do godine dana, prežive između obroka u svojevrsnom „niskopotrošnom“ stanju, objašnjava Pinto.
Uobičajeni signali apetita mogli su im čak otežavati prilagodbu dugim razdobljima gladovanja. Sposobnost da miruju i ne traže hranu vjerojatno im omogućuje da tijekom posta troše manje energije.
Mudri divovi oceana: Kako kitovi ‘uče’ dijeliti hranu i preživljavati klimatske promjene
Promjene u metabolizmu
Ovo nije prvi put da su ove skupine gmazova pokazale neobične zajedničke promjene u metabolizmu. Još 2009. godine Castoe i njegovi kolege izvijestili su o, kako su ih nazvali, „ludim i bez presedana“ mutacijama u mitohondrijima zmija, kameleona i žaboglavki, koji proizvode energiju. Razlozi za to još nisu jasni, kaže Castoe, ali čini se da ovi gmazovi na vrlo radikalan način mijenjaju način na koji koriste energiju iz hrane u usporedbi s mnogim drugim životinjama.
Razumijevanje načina na koji tijela ovih gmazova obrađuju hranu i masnoće bez grelina moglo bi pomoći boljem shvaćanju uloge tog hormona i kod drugih vrsta, uključujući ljude, smatra Castoe.
Iako su praktične primjene za ljude zasad nejasne, podsjeća da su upravo temeljna istraživanja prije nekoliko desetljeća na jednom drugom gmazu, gila čudovištu odnosno gušteru bradavičaru, na kraju dovela do razvoja lijekova temeljenih na glukagonu sličnom peptidu 1. „Nikad se ne zna kamo će vas istraživanje odvesti.“






