Rijetke morske životinje ugrožene plastikom: Jedu vrećice i boce, misle da su to lignje
Kljunasti kitovi, ilustracija (Foto: Pexels)
Kljunasti kitovi rijetko su viđeni. Sada znanstvenici koriste podvodne zvukove kako bi pomogli u identifikaciji ovih zagonetnih životinja.
Jednog vedrog, gotovo bezvjetrovitog dana početkom lipnja 2024. znanstvenica Elizabeth Henderson nalazila se na brodu uz osunčanu obalu Baje Californije. Ona i njezin tim bili su smješteni na polovici jarbola broda, s moćnim dalekozorima u rukama, promatrajući mirnu morsku površinu.
Tražili su kljunaste kitove, skupinu koja se rijetko opaža jer roni dublje i dulje od bilo kojeg drugog sisavca. Za neke je poznato da zaranjaju gotovo 3 kilometra duboko. Čak i kada izrone na površinu, njihova relativno mala, svijetlosiva tijela teško je uočiti. „Ovisno o svjetlu, mogu izgledati poput vala“, kaže Henderson.
Nekoliko dana nakon početka ekspedicije Henderson i njezin tim nisu imali sreće. No tada se s donje palube začuo povik. Kapetan je ugledao nešto u vodi blizu broda. „Ima kit uz nas!“, uzviknuo je. Zapravo su bila dva mladunca koja su plivala uz brod, donosi priču BBC.
Neočekivan susret
„Jedna od pretpostavki o kljunastim kitovima oduvijek je bila da ne vole brodove“, kaže Henderson, bioakustičarka u Programu za morske sisavce Američke ratne mornarice, gdje proučava glasanje i ponašanje morskih sisavaca. „Ali oni uopće nisu bježali od broda. Bili su znatiželjni.“
O kljunastim kitovima zna se vrlo malo. Trenutačno su znanosti poznate 24 vrste, za koje se smatra da čine oko 25 % svih vrsta kitova i dupina. Neke vrste nikada nisu viđene žive, već su poznate samo zahvaljujući tijelima koja su se nasukala na obali. No novi načini njihova „slušanja“ i sve više istraživanja koja bilježe njihove karakteristične podvodne klikove i zvukove postupno otkrivaju tajne najneuhvatljivijih kitova na svijetu.
Hendersonino opažanje bilo je iznenađenje na više razina. Na temelju samog zvuka, tim nije očekivao susret s tom vrstom kljunastog kita. Zabilježili su puls za koji se smatralo da je povezan s ugroženim Perrinovim kljunastim kitom. Međutim, uzeli su biopsiju, a laboratorijski rezultati kasnije su pokazali da je riječ o drugoj vrsti, kljunastom kitu s gingko-zubima, nazvanom prema karakterističnom obliku zuba nalik listu ginka.
Hobotnice iznenadile ponašanjem: ‘Jedna je pokušala zgrabiti podvodnu kameru’
Duboki zaroni
„Bilo je nevjerojatno, potpuno neočekivano. I to za vrstu koja nikad prije nije viđena živa u moru, u prirodi. To je skupina vrsta za koje pretpostavljate da ih nikada nećete vidjeti izbliza. Imati ih tik uz nas bilo je nešto najuzbudljivije ikad“, kaže Henderson.
Zbog dugih i dubokih zarona kljunaste kitove iznimno je teško proučavati, objašnjava Oliver Boisseau, viši znanstveni istraživač u neprofitnoj organizaciji Marine Conservation Research iz Ujedinjenog Kraljevstva. „Kljunasti kitovi su se tradicionalno zanemarivali“, kaže on. „Često borave daleko od obale, teško su dostupni i vrlo su skriveni, što znači da ih je teško uočiti.“
Nova vrsta, Ramariyev kljunasti kit, otkrivena je tek 2021. godine. „Prilično je nevjerojatno da u 21. stoljeću još uvijek otkrivamo nove vrste sisavaca veličine obiteljskog automobila. To je doista zapanjujuće“, kaže Boisseau.
Eholokacijski signal
Nedavni znanstveni interes potaknut je masovnim nasukavanjima, za koja se smatra da su povezana s mornaričkim sonarom. Znanstvenici još ne razumiju točan odnos između sonara i kljunastih kitova, ali jedna teorija sugerira da sonar prisiljava kitove da prebrzo izrone, uzrokujući stvaranje mjehurića u krvi, slično dekompresijskoj bolesti kod ronilaca. „Postoji snažan i iznenadan interes za ovaj vrlo ozbiljan izazov očuvanja“, kaže Boisseau.
Zvuk je ono što šteti kitovima, ali je ujedno i ono što znanosti pomaže da ih razumije. „Oni se prvenstveno oslanjaju na akustiku“, kaže Boisseau te dodaje kako proizvode i slušaju zvukove kako bi se hranili, razmnožavali i snalazili u prostoru. „Tako zapravo tumače svijet oko sebe. To je izvrstan uvid u njihov podvodni svijet.“
Pomoću mikrofona postavljenih na dubinama od 10 do gotovo 5.000 metara, tzv. hidrofona, znanstvenici slušaju eholokacijske klikove i zujanje kljunastih kitova, kojima se služe za navigaciju u mračnim dubinama oceana. Svaka vrsta ima jedinstven eholokacijski signal, zvučni „potpis“ koji znanstvenicima omogućuje razlikovanje vrsta.
Meteorolozi za 2026. nemaju dobrih vijesti, objavili što nas čeka
Bioakustika
U početnoj identifikaciji vrste važna je i genetska analiza pa znanstvenici pomoću samostrela uzimaju uzorak kože (biopsiju) te prikupljaju uzorke vode za analizu okolišne DNK. Za Hendersoninu identifikaciju kljunastog kita s gingko-zubima taj je genetski materijal bio „nedostajući dio slagalice“, kako kaže. Prikupljanje takvog materijala nosi važne etičke izazove, ali srećom potrebno ga je uzeti samo jednom. „Postoji mogućnost ozljede“, kaže Henderson. „Zato kao istraživači ne smijemo biti neoprezni.“
Mikrofon, s druge strane, ne uzrokuje nikakvu štetu. „Uopće ne utječe na njih jer samo pasivno sluša“, kaže Henderson, osobito kada je nepomičan u vodi, neovisan o brodu. „Kada imamo genetiku i potvrdimo koji eholokacijski signal pripada kojoj vrsti, genetika nam više nije potrebna. Dovoljna nam je bioakustika. Gotovo da ih više ni ne moramo vidjeti, možemo ih jednostavno slušati.“
A kada životinja provodi toliko vremena duboko ispod površine, slušanje je znatno lakše od promatranja. Nije potreban brod ni mirni vremenski uvjeti. „Možete postaviti akustične snimače i dobiti podatke o bilo kojoj vrsti kljunastog kita koja se ondje nalazi. Sve potrebne informacije o vrsti možete dobiti pasivnim akustičnim praćenjem“, kaže Henderson.
Pomicanje granica
Druga istraživanja uključuju i označavanje kitova, pri čemu se prikupljaju akustični podaci tijekom njihova svakodnevnog kretanja. To je otkrilo kako se hrane. Naime, klikove počinju emitirati tek kada zarone duboko, gdje pomoću sonara pronalaze lignje i ribe. Kako se približavaju plijenu, klikovi se ubrzavaju u zujanje, što im omogućuje precizno lociranje.
Istraživanja s oznakama pokazala su i da mladunci kljunastih kitova počinju duboko roniti mnogo ranije nego mladunci drugih vrsta kitova. „Imate sićušno mladunče, ali ono zaranja zajedno s majkom, često na vrlo dug zaron. Sve što kljunasti kitovi rade čini se kao pomicanje granica bioloških mogućnosti“, kaže Boisseau.
Jedan od prioriteta istraživanja jest utvrditi koje vrste kljunastih kitova žive na kojim područjima. „Tek sada počinjemo dobivati osnovne odgovore na pitanje tko je tko i gdje je tko rasprostranjen“, kaže Henderson. Njezino opažanje kljunastog kita s gingko-zubima uz obalu Kalifornije bilo je neočekivano. Naime, smatralo se da ta vrsta živi samo na drugoj strani Tihog oceana, prema Japanu i Novom Zelandu.
‘Zombi opasnost’ u šumama: ‘Ovo bi moglo postati zaista ozbiljno’
Ugroženost kitova
Boisseau je provodio akustična istraživanja s obje strane Atlantika, u Sredozemnom moru i Indijskom oceanu. Njegov je cilj prebrojati kitove i utvrditi koliko ih živi u pojedinim područjima. No za sada su podaci o populaciji ograničeni, što znači da ne znamo koje su populacije ugrožene. Zbog toga je, kaže Boisseau, važno da znanstvenici „budu krajnje oprezni“.
„Frustrirajuće je što bismo doista trebali snažnije štititi ove vrste, ali jednostavno nemamo brojke da bismo mogli reći: ‘ova je vrsta u opasnosti od izumiranja’“, kaže on. Utvrđivanje koje su vrste ugrožene ključno je za sprječavanje štete. Mornarički sonar i dalje izaziva zabrinutost, iako je zabranjen na Kanarskim otocima nakon višestrukih masovnih nasukavanja.
Od uvođenja zabrane 2004. godine nije zabilježeno nijedno novo nasukavanje. „Smatramo da zabrana mornaričkog sonara može biti vrlo učinkovita. No to je osjetljiva tema u kontekstu nacionalne sigurnosti“, kaže Boisseau. Od 2016. godine uvedena su i određena ograničenja uporabe sonara u vodama blizu Havaja i Kalifornije.
“Pumpa kitova”
Ribarstvo postaje još jedan problem, dodaje Boisseau. „Kljunasti kitovi počinju se sve češće zaplitati u plitke ribarske mreže. Možda bismo mogli učiniti više kako bismo ublažili učinke ribolova na ove vrste o kojima znamo tako malo.“ Plastika je također ozbiljan problem za kitove, čak i na velikim dubinama. Pogrešno jedu plastične vrećice, užad i boce jer je akustični odraz plastičnog otpada sličan onome lignji koje traže.
Sprječavanje štete kljunastim kitovima važno je samo po sebi. No njihova zaštita donosi i šire koristi. Oni ponovno raspoređuju hranjive tvari u oceanima, što je proces poznat kao „pumpa kitova“. Hraneći se lignjama i ribom u dubini, a zatim izlučujući izmet na površini, „donose ugljik i hranjive tvari iz dubina“, objašnjava Boisseau.
Time se potiče rast fitoplanktona, koji ima ključnu ulogu u vezivanju ugljika i njegovu taloženju u oceanu. „Fenomen pumpe kitova može biti vrlo koristan alat u borbi protiv klimatske krize“, kaže Boisseau. Jedan kit tijekom svog života može vezati prosječno 33 tone ugljikova dioksida.
Veliki plan EU-a: Stiže paket mjera posebno važan za sektor plastike
Tajanstveni život
Još je mnogo toga za naučiti o tajanstvenim životima kljunastih kitova, o njihovim navikama, izazovima i međusobnim odnosima. Slušanje dubina vjerojatno će znanstvenicima pružiti više tragova i podataka koje će moći povezati. „Složiti te podatke i riješiti tu slagalicu iznimno je uzbudljivo“, kaže Henderson.
A u oceanu koji se mijenja, koji se zagrijava i puni plastikom, ovo razumijevanje ne može doći dovoljno brzo. „To su jednostavno fascinantna bića“, kaže Boisseau. „Zaista želimo da ih više ljudi upozna i da im bude stalo do njih.“






