Ako imate pepeo od roštilja, u rukama držite skriveno blago: Evo kako ga iskoristiti umjesto da ga bacite
Pepeo koji ostaje nakon vatre vrijedi više nego što mislite, a većina vrtlara ga bez razmišljanja baca u smeće.
Većina ljudi nakon loženja vatre u dvorištu pomete pepeo i baci ga u otpad. Time se odbacuje materijal koji može obogatiti vrtno tlo, pomoći u suzbijanju biljnih bolesti i zamijeniti kupovni vapnenac bez ikakvog troška. Nakon izgaranja jedne veće količine drva ostaje oko devet kilograma pepela, a većina završi na odlagalištima otpada.
Drvni pepeo sadrži više od 20 posto kalcija, što ga čini njegovim glavnim hranjivim sastojkom. Kalij, važan za cvjetanje i razvoj plodova biljaka, prisutan je u količinama do pet posto. Osim toga, pepeo sadrži magnezij, fosfor, sumpor, željezo, cink i bor. Tijekom gorenja drva dušik i dio sumpora isparavaju u obliku plina, dok ostali minerali ostaju u pepelu.
Važno je znati da tvrdo drvo, poput hrasta i javora, ostavlja gušći pepeo bogatiji mineralima nego meko drvo. Što je drvo mlađe i s više smole, to pepeo sadrži više kalija.

Roštilj (Foto: Pexels)
Što drvni pepeo zapravo radi tlu
Prilikom izgaranja drva nastaju karbonati koji reagiraju s kiselim spojevima u tlu i podižu pH vrijednost. Učinak je sličan poljoprivrednom vapnu, iako je njegova snaga neutralizacije otprilike dvostruko slabija. Prema podacima Sveučilišta Wisconsin, četiri šalice drvnog pepela mogu zamijeniti jednu funtu poljoprivrednog vapna. Za razliku od vapnenca kojem treba i više od šest mjeseci da promijeni pH tla, drvni pepeo djeluje brzo jer je topiv u vodi.
Upravo ta brzina čini ga korisnim, ali zahtijeva i oprez. Prekomjerna količina vapnenca sporije šteti tlu, dok pepeo može promijeniti pH u pogrešnom smjeru već tijekom jedne sezone ako se koristi nepromišljeno.
Kraljevsko hortikulturno društvo navodi posebno korisnu primjenu pepela kod kupusnjača. Ako se u gredicama stalno pojavljuje bolest poznata kao “kupusna kila”, drvni pepeo može podići pH tla prema vrijednosti 7,5, čime se stvaraju nepovoljni uvjeti za uzročnika bolesti. Kupusna kila deformira korijen kupusa, kelja i prokulica, a u tlu može opstati godinama. Povećanje pH vrijednosti jedno je od rijetkih sredstava kojima se vrtlari mogu boriti protiv te bolesti.
Treba znati i da se kalij iz pepela lako otapa u vodi. Kiša može isprati velik dio hranjivih tvari prije nego što dospiju do korijena biljaka. Pepeo koji dugo stoji vani na kiši gubi velik dio svoje vrijednosti, piše Daily Galaxy.

Roštilj (Foto: Pexels)
Kako pravilno koristiti pepeo
Linda Brewer sa Sveučilišta Oregon State ističe da je drvni pepeo najkorisniji na kiselim tlima koja imaju manjak kalija. Prije primjene najbolje je napraviti analizu tla kako biste znali hoće li vaš vrt doista imati koristi.
Sveučilište Wisconsin preporučuje godišnje najviše sedam do devet kilograma pepela na oko 90 četvornih metara tla. Pepeo je najbolje rasporediti po gredicama tijekom zime, a početkom proljeća lagano ga unijeti u vlažno tlo grabljama. Tako se agresivni spojevi stignu neutralizirati prije sjetve. Primjena na suhom tlu i vjetrovitom vremenu uzrokuje širenje sitnih čestica po zraku, koži i očima.
Kraljevsko hortikulturno društvo preporučuje precizniju količinu za povrtnjake, između 50 i 70 grama po četvornom metru, uz unošenje u tlo krajem zime. Kod komposta preporučuju se tanki slojevi, najviše jedan sloj pepela na svakih 15 centimetara ostalog materijala. Pepeo može smanjiti neugodne mirise i spriječiti pretjeranu kiselost komposta, ali prevelike količine povećavaju alkalnost i usporavaju razgradnju.
Stručnjaci također upozoravaju da pepeo ne treba ostavljati u velikim hrpama jer soli iz njega mogu prodrijeti u tlo i oštetiti korijenje biljaka.

Priprema za roštilj (Foto: Pexels)
Biljke koje ne podnose drvni pepeo
Drvni pepeo nije dobar izbor za biljke koje vole kiselo tlo. Među njima su borovnice, azaleje, rododendroni, breze, crveni javor i močvarni hrast. Kod tih biljaka povećanje pH vrijednosti može izazvati klorozu, stanje u kojem lišće požuti jer biljka više ne može usvajati željezo i druge hranjive tvari.
Pepeo nije preporučljiv ni za krumpir. Stručnjaci upozoravaju da alkalno tlo pogoduje razvoju krastavosti krumpira, bakterijske bolesti koja oštećuje površinu gomolja. Krumpir je najmanje osjetljiv kada je pH tla između 5,0 i 5,2, pa gredice namijenjene sadnji krumpira ne bi trebalo tretirati pepelom. Slično vrijedi i za većinu voćnih kultura koje bolje uspijevaju u blago kiselom tlu.
Linda Brewer savjetuje i da se pepeo ne dodaje tijekom sjetve jer soli koje sadrži mogu oštetiti osjetljivo korijenje mladih biljaka.

Pepeo (Foto: Pexels)
Nije svaki pepeo siguran za vrt
Vrlo je važno odakle pepeo dolazi. U vrt treba koristiti isključivo pepeo prirodnog, neobrađenog drva. Pepeo od obojenog drva, impregniranih dasaka, plastike, otpadnog ulja ili kućnog otpada može sadržavati teške metale i otrovne ostatke koji se nakupljaju u tlu i mogu završiti u jestivim biljkama.
Kraljevsko hortikulturno društvo posebno upozorava na pepeo ugljena i antracita jer nema hranjivu vrijednost i predstavlja rizik od onečišćenja tla. Kada je riječ o roštilju, pepeo od prirodnog drvenog ugljena može se koristiti na isti način kao drvni pepeo, dok pepeo od briketa i kompozitnih goriva nije prikladan.
Pri rukovanju pepelom preporučuje se nositi rukavice, dugu odjeću, zaštitu za oči i masku protiv prašine. Sitne čestice pepela izrazito su alkalne i mogu nadražiti kožu, oči i dišne puteve, slično kao izbjeljivač ili lužina. Vrtlari koji redovito koriste drvni pepeo trebali bi jednom godišnje provjeravati pH tla kako bi ostao ispod 7,5, granice nakon koje većina vrtnih biljaka teže usvaja hranjive tvari.






