Film o kojem svi pričaju: Razotkriva zastrašujuću istinu koja je posebno zabrinula Amerikance
Jedan od parova iz dokumentarca The Plastic Detox (Foto: The Plastic Detox/Netflix/Tudum)
Dokumentarni film The Plastic Detox, dostupan na Netflixu od 16. ožujka, otkriva kako predmeti koje svakodnevno koristimo mogu utjecati na zdravlje i plodnost te pokazuje kako male promjene životnih navika mogu napraviti razliku.
Na samom početku članka valja napomenuti kako se dokumentarac The Plastic Detox temelji na aktualnim znanstvenim istraživanjima i mišljenjima stručnjaka, no dio preporuka odnosi se na regulatorni okvir u Sjedinjenim Američkim Državama. Europska unija za pojedine kemikalije iz plastike, poput BPA-a i određenih ftalata, primjenjuje stroža ograničenja i zabrane, zbog čega se razina izloženosti može razlikovati.
Plastični proizvodi postali su sastavni dio gotovo svakog aspekta suvremenog života, od ambalaže za hranu i kuhinjskog pribora do sintetičkih vlakana u odjeći, kozmetike i dječjih igračaka. Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća sve veći broj istraživanja povezuje plastiku, a posebno kemikalije koje se koriste u njezinoj proizvodnji, s nizom zdravstvenih problema, od neplodnosti do raka.
Novi dokumentarni film, koji su režirali Louie Psihoyos (You Are What You Eat: A Twin Experiment) i Josh Murphy, istražuje znanstvene spoznaje i posljedice koje život ovisan o plastici ima za ljude.
Dokumentarac The Plastic Detox istražuje kako svakodnevna izloženost plastici i kemikalijama koje ona sadrži utječe na zdravlje i plodnost. Uz pomoć znanstvenika koji se bave reproduktivnim i okolišnim zdravljem, film prikazuje na koji način te tvari ulaze u našu svakodnevicu te istražuje može li promjena životnih navika smanjiti njihovu štetnost, piše Netflixov portal Tudum.
O čemu govori dokumentarac The Plastic Detox?
Film prati šest parova koji se suočavaju s neobjašnjivim problemima s plodnošću, a neki od njih godinama bezuspješno pokušavaju dobiti dijete. Pod vodstvom epidemiologinje dr. Shanne H. Swan, stručnjakinje za reproduktivno i okolišno zdravlje, tijekom tri mjeseca nastoje što više smanjiti svakodnevnu izloženost kemikalijama povezanima s plastikom, u nadi da će poboljšati zdravstvene pokazatelje i povećati izglede za trudnoću.
Kako objašnjava dr. Swan, plodnost je odabrana kao način za proučavanje utjecaja tih kemikalija iz dva razloga. Prvi je što je riječ o temi s kojom se mnogi mogu poistovjetiti. „Mnogi ljudi sami su se suočili s problemima plodnosti ili poznaju nekoga tko jest“, kaže Swan.
Drugi je razlog to što se učinci mogu uočiti mnogo brže nego kod drugih zdravstvenih problema. „Za razliku od raka ili čak pretilosti, kada ljudima promijenite životne navike, učinke na plodnost moguće je vidjeti relativno brzo“, ističe.
Osim toga, dokumentarac prikazuje i šire posljedice proizvodnje i otpada od plastike u različitim industrijama. Prati aktiviste koji se protive izgradnji nove petrokemijske tvornice te modne dizajnere koji nastoje iz svojih proizvodnih lanaca ukloniti toksične boje i sintetička vlakna. U filmu govore i vodeći istraživači okolišnog i reproduktivnog zdravlja koji proučavaju kako plastika utječe na ljudsko zdravlje kroz više generacija.
Što su mikroplastika, BPA i druge kemikalije iz plastike?
Mikroplastika su sitne čestice plastike koje nastaju raspadanjem većih plastičnih predmeta. Te mikroskopske čestice mogu se unijeti u organizam hranom i udisanjem, a neka istraživanja upućuju na to da mogu prodrijeti i kroz kožu.
Plastika tijekom proizvodnje često sadrži različite kemikalije, a dokumentarac posebno ističe dvije skupine: ftalate, koji plastici daju mekoću i fleksibilnost te bisfenole, poput BPA-a, koji plastici daju čvrstoću, a koriste se i za izradu termalnog papira, primjerice računa iz trgovina.
Prema znanstvenicima i liječnicima koji sudjeluju u dokumentarcu, ftalati i bisfenoli pripadaju skupini kemikalija koje ometaju rad endokrinog sustava. Te tvari mogu narušiti hormonalnu ravnotežu organizma i povezane su s brojnim zdravstvenim problemima, od ranijih srčanih i moždanih udara do promjena u hormonima štitnjače koje mogu utjecati na razvoj mozga kod djece.
Mnoge od tih kemikalija smatraju se i tzv. obesogenima, odnosno tvarima koje mogu poticati nakupljanje masnog tkiva i povećanje tjelesne težine.
U filmu parovi uče kako kemikalije iz svakodnevnih proizvoda dospijevaju u organizam te zajedno s dr. Swan pokušavaju utvrditi može li smanjenje izloženosti poboljšati njihovo opće zdravstveno stanje i plodnost. Nakon tromjesečnog “plastičnog detoksa” ponovno se sastaju s liječnicom kako bi analizirali promjene u organizmu i razgovarali o tome što one znače za njihove šanse za trudnoću.
Kako smanjiti izloženost plastici u svakodnevnom životu?
U dokumentarcu dr. Swan parovima preporučuje niz praktičnih promjena kojima mogu smanjiti kontakt s kemikalijama iz plastike koje utječu na hormone. Osim uklanjanja očitih plastičnih predmeta iz doma, naglasak stavlja na pet područja.
1. Ambalaža za hranu i piće
Dr. Swan savjetuje da se, kada god je moguće, izbjegava kupnja hrane i pića u plastičnoj ambalaži, bilo u trgovinama ili restoranima.
„Ambalaža za hranu i način na koji hranu čuvamo kod kuće jedan su od najjednostavnijih načina da preuzmemo kontrolu nad vlastitom izloženošću kemikalijama“, kaže.
Predlaže da se kupovina pretvori u svojevrsnu igru i da se svaki put zapitamo možemo li isti proizvod kupiti bez plastične ambalaže.
Posebno upozorava na zagrijavanje hrane u plastici. Visoke temperature mogu potaknuti otpuštanje kemikalija u hranu, pa preporučuje korištenje staklenih, keramičkih ili posuda od nehrđajućeg čelika za čuvanje i podgrijavanje hrane.
2. Parfemi i mirisni proizvodi
Mnogi parfemi, kolonjske vode, mirisne svijeće i osvježivači zraka sadrže ftalate koji produljuju trajanje mirisa. „Ako nešto intenzivno miriše, koliko god taj miris bio ugodan, vjerojatno bi ga trebalo izbjegavati“, kaže Swan.
Navodi kako su istraživanja pokazala da žene koje češće koriste mirisne proizvode imaju više razine tih kemikalija u organizmu. Priznaje da je to jedna od težih promjena jer svi vole ugodne mirise, ali dodaje da oni imaju svoju cijenu.
3. Kozmetika i proizvodi za osobnu njegu
Šamponi, losioni, kreme, dekorativna kozmetika i brojni drugi proizvodi mogu sadržavati kemikalije koje remete rad hormona. Dr. Swan razlikuje proizvode koji imaju važnu zdravstvenu funkciju, poput pasta za zube ili lijekova, od onih koji nisu nužni. „Mnogi proizvodi za njegu kože i šminka sadrže kemikalije koje mene osobno zabrinjavaju“, kaže.
Objašnjava da se ftalati dodaju jer povećavaju upijanje kroz kožu te pomažu da miris i boja dulje traju. „Gotovo sva obojena kozmetika, proizvodi s mirisima ili oni koji dolaze u dodir s kožom sadrže takve kemikalije. Neke možemo izbjeći, a neke puno teže.“
Prema podacima iz dokumentarca, koža može apsorbirati više od 60 posto kemikalija s kojima dolazi u kontakt, zbog čega ono što nanosimo na tijelo može biti jednako važno kao i ono što jedemo ili udišemo.
4. Sintetička odjeća i boje dobivene iz petrokemijskih proizvoda
Odjeća izrađena od sintetičkih materijala, poput poliestera i najlona, može otpuštati mikroplastična vlakna, dok boje na bazi petrokemijskih spojeva mogu sadržavati štetne kemikalije koje se apsorbiraju kroz kožu. Dr. Swan ističe da je odjeća relativno novo područje istraživanja kada je riječ o izloženosti kemikalijama iz plastike, ali smatra da je vrlo važno.
„Mnoge kemikalije koje nas zabrinjavaju u odjeći pripadaju skupini PFAS spojeva, poznatih i kao ‘vječne kemikalije’. Dodaju se tkaninama kako bi bile otpornije na mrlje i vodu. To zvuči praktično, ali ima svoju cijenu. Još uvijek ne znamo dovoljno, no postoje dokazi da te tvari mogu narušiti rad imunološkog sustava i oslabiti odgovor organizma na cijepljenje“, kaže.
Zbog toga preporučuje odjeću od prirodnih materijala, poput pamuka, vune, lana ili bambusa, osobito kada je riječ o donjem rublju, sportskoj odjeći i posteljini, koji su u izravnom kontaktu s kožom.
5. Papirnati računi iz trgovina
Većina termalnih računa premazana je bisfenolima, uključujući BPA, koji mogu prodrijeti u organizam dodirom. Savjet dr. Swan vrlo je jednostavan. „Kada me u trgovini pitaju želim li račun, odgovorim da ne želim.“ Dodaje da je najjednostavnije rješenje zatražiti elektronički račun. „Zašto biste ga uopće dodirivali?“
Što još možete učiniti?
Za one koji žele dodatno smanjiti izloženost kemikalijama iz plastike, dr. Swan preporučuje da obrate pozornost na vodu za piće. Kod kuće koristi stolni uređaj za destilaciju vode koji ne sadrži plastiku. „U našem domu vodu destiliramo u uređaju koji uopće nema plastičnih dijelova.“
Dobrom opcijom smatra i filtraciju reverznom osmozom, ali upozorava da je važno spriječiti da voda nakon filtriranja ponovno dođe u kontakt s plastikom. Zato preporučuje da se filtrirana voda čuva u staklenim, a ne plastičnim bocama ili posudama.
Oprez s oznakama na proizvodima
Kupnja proizvoda koji bi trebali biti sigurniji nije uvijek jednostavna. Na ambalaži se često mogu pronaći oznake poput „bez BPA“, „bez ftalata“, „netoksično“ ili „plastic negative“, no dr. Swan upozorava da takve tvrdnje ne znače uvijek da je proizvod doista sigurniji.
„Kada smo otkrili da je BPA štetan, proizvođači su ga uklonili i počeli isticati oznaku ‘bez BPA’. Međutim, mnogi nisu znali da su ga zamijenili drugim bisfenolom koji ima istu funkciju i vrlo slične rizike.“
Takvu praksu uspoređuje s igrom „udari krticu“, u kojoj se jedan problem riješi, ali se odmah pojavi drugi. Iako postoje internetske stranice i mobilne aplikacije koje ocjenjuju sigurnost proizvoda, upozorava da one uglavnom analiziraju samo popis sastojaka, a ne provode laboratorijska testiranja.
Njezin je savjet da se, kada god je moguće, izbjegne sama potreba za ambalažom. „Ako možete kupovati na tržnici ili u trgovinama u kojima se roba prodaje u rinfuzi, ponesite vlastitu posudu za višekratnu uporabu i kupujte bez ambalaže.“
Što se poduzima kako bi se smanjila uporaba štetnih kemikalija?
Dokumentarac pokazuje da se, osim osobnih promjena, razvijaju i šira rješenja. Jedno od njih je takozvana zelena kemija, koja nastoji razvijati sigurnije kemijske spojeve i već u fazi razvoja proizvoda predvidjeti njihov mogući utjecaj na zdravlje ljudi i okoliš. Istodobno se sve više zagovara donošenje zakona kojima bi se ograničila uporaba najštetnijih kemikalija.
Prema riječima dr. Swan, najveći izazov i dalje je odgovor na pitanje što zapravo znači da je neka kemikalija sigurna za čovjeka.
„Još uvijek ne razumijemo dovoljno dobro što znači da je proizvod uistinu siguran. To je pitanje koje nazivam našim velikim izazovom.“
Ipak, optimistična je jer se sve više tvrtki okreće biološki prihvatljivim alternativama, a kemičari intenzivno rade na razvoju novih materijala. Unatoč tome, smatra da ljudi ne bi trebali čekati da država ili proizvođači riješe problem.
„Strašno je znati da su te tvari svuda oko nas i da nam mogu štetiti. Ali ne moramo čekati da ih država zabrani niti da proizvođači razviju sigurnije proizvode. Već danas možemo birati one koji bolje štite naše zdravlje.“
Nova znanstvena istraživanja
Dr. Swan i njezin tim pripremaju veliko kontrolirano istraživanje koje će se temeljiti na rezultatima prikazanima u dokumentarcu.
Planirano je uključivanje 150 parova, odnosno ukupno 300 sudionika, podijeljenih u tri skupine kako bi se detaljnije ispitalo kako smanjenje izloženosti kemikalijama iz plastike utječe na zdravlje i plodnost.
The Plastic Detox istraživački je dokumentarac koji kroz stručna objašnjenja i intimnu priču o tromjesečnom eksperimentu približava gledateljima kako svakodnevna izloženost plastici može utjecati na zdravlje i plodnost te nudi konkretne savjete koje svatko može primijeniti u svakodnevnom životu.
Film otvoreno govori o problemima s plodnošću, spontanim pobačajima, raku i drugim ozbiljnim zdravstvenim stanjima, a stilom podsjeća na spoj dokumentaraca You Are What You Eat: A Twin Experiment i Poisoned: The Dirty Truth About Your Food, kombinirajući osobne priče s analizom šireg društvenog i industrijskog problema.
* Članak prenosi informacije iz dokumentarnog filma The Plastic Detox i dostupnih znanstvenih izvora. Treba imati na umu da se dio preporuka odnosi na američko tržište i propise, dok Europska unija za niz kemikalija koje se koriste u plastici primjenjuje strože regulatorne mjere. Stoga pojedine tvrdnje i savjeti nisu u potpunosti primjenjivi na proizvode dostupne na europskom tržištu.






