Tužan razlog: Poznato zašto leptiri sve više slijeću na ljude
Leptir (Foto: Pexels)
Ona je ekologinja svjetskoga ugleda, poznata po tome što je prva nedvosmisleno dokazala utjecaj klimatskih promjena na jednu divlju vrstu, leptira Euphydryas editha. Međutim, posljednjih godina Camille Parmesan nije u središtu pozornosti samo zbog svojega znanstvenog rada o budućnosti bioraznolikosti u svijetu koji se zagrijava ili zbog sudjelovanja u Nobelovoj nagradi dodijeljenoj Međuvladinom panelu o klimatskim promjenama (IPCC), nego i zbog svojega statusa znanstvenice u izbjeglištvu.
Dva je puta u životu odlučila preseliti u drugu državu kako bi mogla nastaviti znanstveni rad u političkim okolnostima koje podupiru istraživanja klimatskih promjena. Sjedinjene Američke Države napustila je 2016. godine, u vrijeme administracije Donalda Trumpa, a kasnije i Ujedinjeno Kraljevstvo nakon Brexita. Danas živi u mjestu Moulis u regiji Ariège na jugozapadu Francuske, gdje vodi Teorijsku i eksperimentalnu ekološku postaju Francuskog nacionalnog centra za znanstvena istraživanja (CNRS).
Razgovor s njom pruža dublji uvid u pitanja kako zaštititi bioraznolikost, čije reakcije na klimatske promjene i dalje iznenađuju znanstvenike, kako se nositi sa sve češćim križanjem vrsta te kako provoditi istraživanja na planetu koji postaje sve skeptičniji prema klimatskim promjenama. Camilla je sve detaljno opisala u intervjuu za portal The Conversation.
Zahtjevan posao
Vaš rani rad o staništima leptira Edith’s checkerspot brzo vam je donio međunarodno priznanje. Kako ste u praksi dokazali da klimatske promjene mogu utjecati na leptira? Kojim ste se alatima služili?
Kamionet, šator i mreža za leptire, dobre i snažne naočale za čitanje kako bih mogla uočiti vrlo sitna jaja i oštećenja lišća od gusjenica, bilježnica i olovka za zapisivanje. Na terenu vam zapravo ne treba više od toga. No prije terenskog rada provela sam godinu dana obilazeći muzeje diljem SAD-a, nekoliko u Kanadi, pa čak i u Londonu i Parizu, prikupljajući sve zapise o leptiru Euphydryas editha.
Tražila sam vrlo precizne podatke o lokaciji, primjerice: „na ovom mjestu, jednu milju niz Parsons Road, 19. lipnja 1952.“ Budući da ta vrsta živi u vrlo malim i nepokretnim populacijama, takva preciznost bila je nužna. Taj je proces trajao oko godinu dana jer tada nije bilo digitaliziranih zbirki, pa sam morala pregledavati pribodene primjerke i ručno zapisivati podatke.
Na terenu sam potom obilazila svaku lokaciju tijekom razdoblja leta leptira. Kako sezona traje tek oko mjesec dana, bilo je nužno procijeniti kada će leptiri biti aktivni na pojedinom području kako bi se mogla provesti pouzdana procjena brojnosti. Najprije se traže odrasli leptiri. Ako ih nema, potraga se nastavlja, traže se jaja, tragovi mreža poput svilenih niti, oštećenja lišća od gusjenica koje se nakon zimovanja počinju hraniti.
Istodobno se procjenjuje kvaliteta staništa: ima li dovoljno zdravih biljaka hraniteljica i dovoljno biljaka koje služe kao izvor nektara za odrasle leptire. Ako stanište nije bilo u dobrom stanju, takva lokacija nije ulazila u istraživanje jer sam željela izdvojiti učinak klimatskih promjena od drugih čimbenika poput degradacije staništa ili onečišćenja. Na većim lokalitetima često sam pregledavala više od 900 biljaka prije nego što bih smatrala da je popisivanje dovoljno temeljito.
Alarmantno izvješće: Toplina svjetskih oceana na povijesnom maksimumu
Velike promjene
Kada se danas vraćate na terene koje pratite desetljećima, primjećujete li pojave koje na početku istraživanja niste mogli uočiti?
Danas znam na što trebam obratiti pozornost, a na što nisam prije 40 godina, kao ni moj suprug Michael, biolog, prije 50 godina. Primjerice, otkrili smo da se jaja danas polažu nešto više nego prije, što se pokazalo kao vrlo značajna prilagodba klimatskim promjenama.
Jaja se polažu više jer se tlo previše zagrijava. Prošlog ljeta mjerili smo temperaturu tla od čak 78 °C. Ako gusjenica padne na takvo tlo, ugiba. Može se vidjeti i kako leptiri slete pa odmah ponovno uzlete jer im je prevruće za noge te se sklanjaju na vegetaciju ili čak slijeću na ljude.
Na početku mi ne bi palo na pamet da je visina na kojoj se polažu jaja važna. Upravo zato je ključno da biolozi promatraju organizme koje proučavaju i njihova staništa. Danas vidim mnoge mlade biologe koji žele brzo prikupiti uzorke, odnijeti ih u laboratorij, analizirati genetiku. To je u redu, ali bez promatranja u prirodi ne možete u potpunosti razumjeti što se doista događa.
Kako zaštititi vrste?
Zahvaljujući vašem radu danas znamo da se vrste sele kako bi preživjele klimatske promjene, no teško je predvidjeti gdje će moći opstati. Kako ih onda zaštititi?
To je ključno pitanje koje muči biologe očuvanja prirode. Na stručnim skupovima vidite ljude koji su gotovo depresivni jer ne znaju što učiniti. Moramo promijeniti način razmišljanja o očuvanju prirode; od stroge zaštite prema nečemu što nalikuje dobro raspoređenom osiguravajućem portfelju. Budućnost je neizvjesna, stoga nam trebaju fleksibilni planovi koje možemo prilagođavati kako se situacija razvija. Umjesto jednog rješenja, potrebno je imati više pristupa.
Nedavno smo objavili znanstveni rad u kojem smo metode donošenja odluka iz ekonomije i urbanog planiranja, gdje je neizvjesnost uobičajena, prilagodili očuvanju prirode. Uz pomoć suvremenih računalnih modela moguće je simulirati stotine budućih scenarija i procijeniti koje su mjere najučinkovitije u najvećem broju mogućih ishoda.
Rezultati pokazuju da zaštita isključivo područja na kojima se vrste danas nalaze često nije dovoljna. Potrebno je štititi i ona područja u kojima će se vrste vjerojatno pojavljivati u budućnosti. Najotpornije strategije kombiniraju tradicionalnu zaštitu s očuvanjem novih područja izvan sadašnjeg rasprostranjenja. Važno je i da su zaštićena područja što veća, osobito u regijama visoke bioraznolikosti. Takva područja mogu u budućnosti imati posve drukčiji sastav vrsta, ali i dalje ostati žarišta biološke raznolikosti.
Na globalnoj razini potrebno je očuvati između 30 i 50 posto kopna i oceana u relativno prirodnom stanju, ne nužno pod strogom zaštitom. Između tih područja nužni su i ekološki koridori koji omogućuju kretanje organizama. Koridori ne moraju biti savršena staništa, dovoljno je da ne budu smrtonosni. Čak i vrtovi, neuređeni dijelovi uz ceste ili riječni pojasevi mogu imati važnu ulogu.
Zanimanje budućnosti: Traže se stručnjaci, školovanje traje tri godine
Preživljavanje
Križanje vrsta postaje sve učestalije. Kako to tumačite?
Vrste se danas susreću na načine kakvi nisu zabilježeni tisućama godina. Primjerice, polarni medvjedi zbog topljenja leda dolaze u kontakt s grizlijima i povremeno se križaju. Povijesno se hibridizacija smatrala nepoželjnom, no klimatske promjene prisiljavaju nas da preispitamo taj stav.
Umjesto očuvanja isključivo pojedinih vrsta, trebali bismo se usmjeriti na očuvanje genetske raznolikosti. Genetska raznolikost omogućuje prilagodbu u brzo promjenjivim uvjetima. Ako se borimo protiv hibridizacije, možda smanjujemo sposobnost organizama da prežive klimatske promjene.
Kako objasniti da se istodobno događaju i prilagodbe i masovni gubitak bioraznolikosti?
Klimatske promjene odvijaju se iznimno brzo, a većina vrsta ima ograničen klimatski raspon unutar kojeg može preživjeti. Kada se taj prag prijeđe, organizmi ugibaju. Evolucija prilagodbom traje stotinama tisuća ili milijunima godina, a ne desetljećima.
Možete li navesti primjer vrste koja se, unatoč visokim rizicima, ipak uspjela održati?
Leptir Euphydryas editha, posebice njegova podvrsta Quino u južnoj Kaliforniji, dobar je primjer. Iako je izgubila većinu staništa zbog urbanizacije i klimatskih promjena, zaštita novih, viših područja omogućila joj je opstanak. Obnova specifičnih staništa, poput proljetnih lokvi, pokazala se iznimno uspješnom, a vrste su se same vratile.
Jeste li vi osobno morali mijenjati državu kako biste nastavili znanstveni rad?
Da. Zanimljivo je da je medijska pozornost bila veća u Europi nego u SAD-u. Mislim da Amerikanci često podcjenjuju štetu koja se nanosi znanosti i obrazovanju. Ipak, važno je pronaći zajednički jezik. Surađivala sam, primjerice, s vjerskim zajednicama jer smo dijelili isti cilj: očuvanje prirode.
Ovaj je tekst objavljen u povodu 20. obljetnice Francuske nacionalne agencije za istraživanje (ANR). Camille Parmesan dobitnica je programa Make Our Planet Great Again (MOPGA), koji ANR provodi u ime francuske vlade s ciljem potpore znanstvenim istraživanjima i jačanja dijaloga između znanosti i društva.






