Mjesto ‘duhova’ na planini: Sve ih je više, mnogi u očaju ne žele ništa mijenjati
Selo u Alpama, ilustracija za potrebe članka (Foto: Pixabay)
Kako se snježna granica pomiče sve više, 186 francuskih skijališta je zatvoreno, dok globalno zagrijavanje prijeti desecima drugih.
Kada je skijalište Céüze 2000, u južnim francuskim Alpama, zatvoreno na kraju sezone 2018., radnici su vjerovali da će se vratiti već sljedeće zime. Karte staza ostale su složene pokraj klamerice, a raspored smjena pribijen na zid. Šest godina kasnije, požutjele novine s datumom 8. ožujka 2018. leže presavijene na stolu, kao da ih je netko upravo prelistao tijekom mirnog razdoblja. Na stolu je ostala i napola popijena boca vode.
Skijalište Céüze u južnim francuskim Alpama bilo je otvoreno 85 godina i jedno je od najstarijih u zemlji. Danas je ono samo jedno od mnogih skijališta napuštenih diljem Francuske, dio novog krajolika tzv. „resorta duhova“, piše Guardian. Više od 186 skijališta već je trajno zatvoreno, što otvara pitanje kako napuštamo planine, među posljednjim divljim prostorima u Europi, nakon što se žičare zaustave.
Kako globalno zagrijavanje pomiče snježnu granicu sve više u Alpama, tisuće građevina ostaju prepuštene propadanju. Neke se raspadaju i zagađuju okolno tlo, potičući rasprave o tome što učiniti s ostacima nekadašnjeg načina života i treba li planine prepustiti prirodi.
Obiteljsko skijalište
Pouzdanost snježnih oborina u Céüzeu počela je slabjeti još 1990-ih. Da bi poslovalo održivo, skijalište je moralo biti otvoreno barem tri mjeseca godišnje. Posljednje zime uspjelo je raditi tek mjesec i pol, a dvije godine prije toga nije radilo uopće. Otvaranje skijališta svake sezone lokalnu je upravu stajalo i do 450.000 eura. Kako su sezone postajale kraće, računica više nije imala smisla. Kako bi se izbjeglo gomilanje dugova, donesena je odluka o zatvaranju.
„Koštalo nas je više da ga držimo otvorenim nego zatvorenim“, kaže Michel Ricou-Charles, predsjednik lokalnog vijeća zajednice Buëch-Dévoluy, koje upravlja tim područjem. Čak i prema najoptimističnijim procjenama, budućnost je izgledala sumorno. „Razmišljali smo o umjetnom snijegu, ali smo shvatili da bi to samo odgodilo neizbježno“, dodaje.
Prošlo je sedam godina prije nego što su stigli kamioni i helikopteri kako bi započelo uklanjanje stupova žičara. Lokalna zajednica tugovala je za malim, obiteljskim skijalištem koje je čuvalo generacije uspomena. Kada su počela rušenja, ljudi su uzimali matice, vijke i podloške kao uspomene na ono što su izgubili.
Plave oznake po hrvatskim planinama: Mnogi se pitaju što je to
Propadanje divljeg prostora
U Francuskoj je danas napušteno 113 žičara ukupne duljine gotovo 63 kilometra, od čega se gotovo tri četvrtine nalazi u zaštićenim područjima. No nije riječ samo o skijaškoj infrastrukturi. Udruga Mountain Wilderness procjenjuje da se u francuskim planinama nalazi više od 3.000 napuštenih objekata koji postupno narušavaju najbogatije europske prirodne prostore. Među njima su vojni, industrijski i šumarski ostaci kao što su stari kablovi, bodljikava žica, ograde i dotrajali strojevi.
Céüze sve više postaje izvor onečišćenja. Mala drvena kućica pri dnu vučnice gubi izolaciju, užad kojima su se označavale staze vise u krpama, a s metalnih stupova otpada plastika. Stare barake uz žičare često još sadrže transformatore, azbest, motorna ulja i masti, koji s vremenom prodiru u tlo i vodu. Korozija i hrđa s metalnih konstrukcija iz Drugoga svjetskog rata već su promijenile biljni sastav okolnih područja, što može biti pokazatelj onoga što bi se moglo dogoditi ako se stupovi žičara ostave da propadaju desetljećima.
„Na latinskom kažemo memento mori, sjeti se da si smrtan. Nemoj misliti da stvaraš nešto vječno jer sve prije ili kasnije zastari“, kaže Nicolas Masson iz udruge Mountain Wilderness, koja se zalaže za uklanjanje stare skijaške infrastrukture kako bi se otvorio prostor prirodi. „Kad nešto gradiš, zapitaj se što će na kraju ostati“. Dok jedni smatraju da bi skijališta trebala ostati kao memorijalni krajolici u čast generacijama koje su ondje živjele i skijale, drugi vjeruju da ih treba vratiti prirodi uklanjanjem raspadajuće mehanizacije.
Povratak prirode
Demontaža Céüzea započela je 4. studenoga 2025., mjesec dana prije nego što bi nekada započela skijaška sezona. Žičare su uklanjane helikopterima kako bi se smanjilo narušavanje okoliša i zbijanje tla. Francuski zakon nalaže uklanjanje žičara koje se više ne koriste, ali se odnosi samo na one izgrađene nakon 2017. godine. Budući da većina traje oko 30 godina, nijedna se ne bi smatrala zastarjelom prije 2047. Osim toga, postupak je skup, demontaža Céüzea stoji 123.000 eura, pa većina napuštene infrastrukture ostaje na mjestu. Ono što se događa u Céüzeu rijetkost je.
Već su vidljivi prvi znakovi oporavka prirode. Na snijegu se pojavljuju crvenkaste nijanse, zimske bobice šipka niču ondje gdje se staze više ne kose. One su važna hrana pticama poput rijetke crvenokljune kavke, a ljeti ondje cvatu orhideje i žuti srčanik. Okolna brda dio su mreže Natura 2000, doma najrjeđih i najzaštićenijih europskih vrsta. „Ne znam hoće li trebati 10, 20 ili 50 godina, ali ovo ponovno postaje šuma“, kaže Masson.
Divlje svinje i srne imat će koristi od mirnijih zima, dok ptice poput tetrijeba, ugrožene u svim francuskim planinskim lancima, trebaju dubok, rahli snijeg kako bi se zaštitile od hladnoće. Demontaža Céüzea događa se u trenutku kada se prirodni prostori sve više smanjuju.
Pierre-Alexandre Métral, geograf sa Sveučilišta Grenoble Alpes, ističe da se vodi rasprava o samoj svrsi takvih zahvata. Naime, postavlja se pitanje uklanjamo li samo mehaniku ili pokušavamo planinama vratiti izvorno stanje. Ekološki oporavak može biti nepredvidiv, upozorava, jer spontani povratak prirode može pogodovati i invazivnim vrstama. Ipak, iskustva iz Španjolske, nakon zatvaranja skijališta Valcotos 1999., pokazuju znatan oporavak autohtone vegetacije i čišće vodotoke. „Ovo su laboratoriji budućih planina“, kaže Métral.
U tami podzemlja Medvednice: Dok su tumarali hodnicima, zazivali su ime jedne žene
Nastavlja živjeti
Pitanje sudbine ovih prostora postavljat će se diljem europskih planina i šire. Skijanje nestaje iz mnogih alpskih krajolika. Većina nižih skijališta već je zatvorena. „Dovoljna je i mala promjena temperature da se izgubi snijeg“, kaže Masson. Istraživanja pokazuju da bi pri globalnom zagrijavanju od 2 °C više od polovice postojećih skijališta moglo ostati bez dovoljno snijega. Viša skijališta suočena su s topljenjem permafrosta, što ugrožava temelje stupova. Čak i velika skijališta, s mogućnostima ulaganja u umjetni snijeg, sve teže opstaju.
Za neke je gubitak Céüzea preuranjen. Richard Klein, stanovnik obližnjeg mjesta, smatra da se skijalište moglo spasiti. No, unatoč svemu, život iz Céüzea nije nestao. Hoteli i zgrade dobivaju nove namjene, a vikendima se ondje okupljaju ljudi koji uživaju u hodanju, krpljanju, skijaškom trčanju i sanjkanju. „Céüze će nastaviti živjeti, iako je skijalište nestalo“, kaže Ricou-Charles. „Ne oplakujemo ga jer nije mrtvo.“
Masson ne voli izraz „resort duhova“ jer sugerira potpunu napuštenost. „Ljudi i dalje dolaze“, kaže. „Ne trebamo velike strojeve da bi planine bile privlačne.“ Ono što se događa u Céüzeu nagovještaj je budućnosti brojnih malih skijališta diljem Europe. „Što je baština koju želimo sačuvati“, pita Masson, „a što je tek ruševina koju treba ukloniti? To je pitanje koje si moramo iznova postavljati.“






