Bogati moraju promijeniti način života: Planet je već prešao sigurne granice
Sydney Opera House (Foto: Pexels)
S obzirom na sve izraženije učinke klimatskih promjena diljem svijeta, međunarodna zajednica počela je prepoznavati da klimatske promjene nisu samo ekološki kolaps, već i kriza ljudskih prava. Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava Volker Türk ponovio je ovu poruku ranije ove godine u Ženevi te pred Vijećem za ljudska prava postavio pitanje: „Poduzimamo li potrebne korake kako bismo zaštitili ljude od klimatskog kaosa, osigurali njihovu budućnost i upravljali prirodnim resursima na način koji poštuje ljudska prava i okoliš?“
Njegov odgovor bio je vrlo jednostavan: ne činimo ni približno dovoljno. U tom smislu, učinci klimatskih promjena moraju se shvatiti ne samo kao klimatska izvanredna situacija, nego i kao kršenje ljudskih prava, izjavila je nedavno za UN News profesorica Joyeeta Gupta.
Ona je supredsjedateljica međunarodnog znanstvenog savjetodavnog tijela Earth Commission te jedna od visokih predstavnica Ujedinjenih naroda za znanost, tehnologiju i inovacije u okviru Ciljeva održivog razvoja (SDG-ova).
Tko najviše pati?
Profesorica Gupta istaknula je da Okvirna konvencija UN-a o klimatskim promjenama iz 1992. nikada nije kvantificirala ljudsku štetu. Napomenula je da je pri donošenju Pariškog sporazuma 2015. globalni konsenzus bio ograničiti zagrijavanje na 2 °C, uz kasnije priznanje da je 1,5 °C sigurniji cilj.
No za male otočne države čak je i to bio kompromis nametnut neravnotežom moći, a „za njih dva stupnja nisu bila preživljiva“, rekla je profesorica Gupta. „Porast razine mora, prodor slane vode i ekstremne oluje prijete brisanjem čitavih država. Kada su bogate zemlje zahtijevale znanstvene dokaze, Međuvladinom panelu o klimatskim promjenama (IPCC) povjereno je proučavanje razlike između 1,5 °C i 2 °C“, nastavila je.
Rezultati su, kako kaže, jasno pokazali da je 1,5 °C znatno manje razorno, ali i dalje opasno. U vlastitom istraživanju objavljenom u časopisu Nature tvrdi da je jedan stupanj Celzija pravedna granica, jer iznad te razine učinci klimatskih promjena krše prava više od jedan posto svjetskog stanovništva, odnosno oko 100 milijuna ljudi.
Hobotnice iznenadile ponašanjem: ‘Jedna je pokušala zgrabiti podvodnu kameru’
Pitanje odgovornosti
Tragedija je, napomenula je, u tome što je svijet tu granicu od jednog stupnja prešao već 2017. godine te je vrlo vjerojatno da će do 2030. prijeći i 1,5 °C. Naglasila je da obećanja o kasnijem „hlađenju“ planeta zanemaruju nepovratne štete, uključujući topljenje ledenjaka, kolaps ekosustava i izgubljene živote. „Ako se himalajski ledenjaci otope“, rekla je, „neće se vratiti. S posljedicama ćemo živjeti zauvijek.“
Klimatska pravda i razvoj neraskidivo su povezani. Svako temeljno pravo, od vode i hrane do stanovanja, mobilnosti i električne energije, zahtijeva energiju. „Postoji uvjerenje da možemo ostvariti Ciljeve održivog razvoja bez promjene načina života bogatih ljudi. To ne funkcionira ni matematički ni etički“, objasnila je profesorica Gupta.
Njezina istraživanja pokazuju da zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba ima znatan ugljični otisak. Također naglašavaju da, budući da je planet već prešao sigurne granice, bogata društva moraju znatno agresivnije smanjivati emisije, ne samo radi zaštite klime, nego i kako bi stvorila „ugljični prostor“ drugima za ostvarenje njihovih prava. „Neuspjeh u tome pretvara nejednakost u nepravdu“, istaknula je.
Klimatske promjene i raseljavanje
Raseljenost je jedan od najočitijih učinaka klimatske nepravde. Ipak, međunarodno pravo još uvijek ne priznaje pojam „klimatskih izbjeglica“. Profesorica Gupta jasno objašnjava slijed događaja. „Klimatske promjene najprije prisiljavaju na prilagodbu, primjerice prelazak s riže koja zahtijeva puno vode na kulture otporne na sušu. Kada prilagodba zakaže, ljudi podnose gubitke zemlje, izvora prihoda, sigurnosti. Kada sam opstanak postane nemoguć, započinje raseljavanje“, rekla je.
„Ako zemlja postane presuha za uzgoj usjeva i nema pitke vode“, dodala je, „ljudi su prisiljeni otići.“ Napomenula je i da se danas većina klimatskog raseljavanja odvija unutar država ili regija, a ne preko kontinenata. „Preseljenje je skupo, opasno i često nepoželjno. Pravni izazov leži u dokazivanju uzročnosti odnosno jesu li ljudi otišli zbog klimatskih promjena ili zbog drugih čimbenika poput lošeg upravljanja ili tržišnih neuspjeha?
Upravo tu znanost o atribuciji postaje ključna. Nova istraživanja uspoređuju desetljeća podataka kako bi pokazala kada i kako klimatske promjene mijenjaju oborine, toplinu, zdravstvene ishode i ekstremne događaje. Kako ta znanost napreduje, moglo bi postati moguće uključiti klimatsko raseljavanje u međunarodno izbjegličko pravo“, istaknula je. „To će“, rekla je, „biti sljedeći korak.“
Meteorolozi za 2026. nemaju dobrih vijesti, objavili što nas čeka
Neispravan pravni okvir
Profesorica Gupta istaknula je da je klimatske štete vrlo teško rješavati kroz pravo ljudskih prava zbog fragmentirane arhitekture međunarodnog prava. „Ta fragmentacija državama omogućuje razdvajanje odgovornosti… Mogu reći: ‘Na ovo sam pristao ovdje, ali ne i ondje’“, rekla je. „Okolišni ugovori, konvencije o ljudskim pravima, trgovinski sporazumi i investicijski režimi djeluju u paralelnim svjetovima. Države mogu potpisati klimatske sporazume, a da nisu vezane ugovorima o ljudskim pravima, ili štititi ulagače dok zanemaruju uništavanje okoliša“, dodala je.
Upravo zato je, tvrdi, bilo toliko teško na globalnoj razini klimatske promjene prizvati kao kršenje ljudskih prava. Donedavno se o klimatskoj šteti govorilo tehničkim jezikom, dijelovima na milijun ugljikova dioksida, temperaturnim ciljevima, putanjama emisija, bez izravnog pitanja: što to znači za ljude? Tek se nedavno to počelo mijenjati.
U povijesnom savjetodavnom mišljenju Međunarodni sud pravde (ICJ) pojasnio je da se klimatske promjene ne mogu promatrati izolirano. Sudovi i vlade, naveo je ICJ, moraju razmatrati klimatske obveze zajedno s ljudskim pravima i drugim okolišnim sporazumima. Za profesoricu Guptu taj je pravni pomak dugo očekivan, ali presudan. „Konačno poručuje vladama: ne možete govoriti o klimi bez govora o ljudima.“
Klimatske promjene ne poznaju granice
Dodjeljivanje odgovornosti za klimatske promjene iznimno je složeno jer njihovi učinci prelaze državne granice, rekla je. „Primjerice, peruanski poljoprivrednik tužio je njemačku tvrtku pred njemačkim sudom zbog štete uzrokovane klimatskim promjenama. Sud je priznao da strani tužitelji mogu pokretati takve postupke, ali dokazivanje veze između emisija i štete i dalje je veliki izazov. Taj slučaj pokazuje poteškoće u pozivanju država ili tvrtki na odgovornost za prekogranične klimatske povrede ljudskih prava“, dodala je.
Profesorica Gupta rekla je da znanost o atribuciji omogućuje povezivanje emisija s konkretnim štetama. ICJ je sada potvrdio da nastavak uporabe fosilnih goriva može predstavljati međunarodno protupravno djelo. Države nisu odgovorne samo za vlastite emisije, nego i za regulaciju tvrtki unutar svojih granica. „Razvijaju se različite pravne strategije, od tužbi protiv korporativnog obmanjivanja u SAD-u do francuskog zakona o dužnoj pažnji poduzeća“, dodala je.
Umjesto da se klima promatra kao pojedinačno pravo, profesorica Gupta zagovara priznavanje kolektivnog prava na stabilnu klimu. Objasnila je da klimatska stabilnost održava poljoprivredu, vodne sustave, lance opskrbe i svakodnevnu predvidljivost te da bez nje društvo ne može funkcionirati. „Klima djeluje kroz vodu“, rekla je. „A voda je središnja za sve.“ Sudovi diljem svijeta sve češće prepoznaju da klimatska nestabilnost podriva postojeća ljudska prava, čak i ako klima još nije formalno kodificirana kao pravo. Takvo razmišljanje sada se odražava i na najvišim razinama UN-a.
Isušivanje prijeti rijeci na čijim obalama je mijenjana povijest svijeta
Erozija temeljnih prava
Govoreći pred Vijećem za ljudska prava u Ženevi u lipnju ove godine, visoki povjerenik UN-a Volker Türk upozorio je da klimatske promjene već nagrizaju temeljna prava, osobito onih najranjivijih. No klimatsko djelovanje predstavio je i kao priliku. „Klimatske promjene mogu biti snažan poluga napretka“, rekao je, ako se svijet obveže na pravednu tranziciju od okolišno razarajućih sustava. „Ono što nam sada treba“, naglasio je, „jest plan puta za preispitivanje naših društava, gospodarstava i politike na pravedan i održiv način.“
„Erozija multilateralizma, simbolizirana ponovljenim povlačenjima SAD-a iz Pariškog sporazuma, oslabila je globalno povjerenje. Istodobno, 70 posto novog širenja fosilnih goriva potječe iz četiri bogate zemlje: SAD-a, Kanade, Norveške i Australije“, rekla je profesorica Gupta. Tvrdi da neoliberalna ideologija usmjerena na tržišta, deregulaciju i individualnu slobodu ne može riješiti kolektivnu krizu. „Klimatske promjene problem su javnog dobra“, rekla je. „Zahtijevaju pravila, suradnju i snažne države.“
Zemlje u razvoju suočene su s dilemom: čekati klimatsko financiranje dok emisije rastu ili djelovati samostalno i pravdu tražiti kasnije. Čekanje je, upozorava, pogubno. Kako je visoki povjerenik UN-a zaključio u Ženevi, pravedna tranzicija ne smije nikoga ostaviti po strani. „Ako ne uspijemo zaštititi živote, zdravlje, radna mjesta i budućnost“, upozorio je Volker Türk, „ponovno ćemo proizvesti upravo one nepravde protiv kojih tvrdimo da se borimo.“






