Kemičar upozorio na HRT-u: ‘Ljudi nekritično uzimaju antioksidanse da spriječe radikale’
Krešimir Mišak i Hrvoje Zrnčić (Screenshot: YouTube/Na rubu znanosti)
Umirovljeni kemičar Hrvoje Zrnčić, koji je nedavno u Zagrebu predstavio svoju knjigu “Kisik i život”, gostovao je u HRT-ovoj emisiji “Na rubu znanosti”. S autorom emisije Krešimirom Mišakom, Zrnčić je vodio zanimljiv i poučan razgovor o kisiku i životu. “Kada ste se zaljubili u kisik, što vas je ponukalo da se bavite ovom temom”, upitao je Mišak na samom početku svoga sugovornika.
“Bilo je to na završnoj godini mojeg studija. Jedan profesor je organizirao vježba na način da nas je podijelio u skupine, i moja skupina je imala zadatak da napravimo nešto s kisikom, nekakvo istraživanje. To je zahtijevalo da odemo najprije u baze podataka, onda su bile u knjigama, nisu bile digitalizirane, to se radilo dugo i u tim bazama podataka smo vidjeli što se radilo s kisikom u tom području koje smo htjeli istraživati.
I kad smo to vidjeli onda smo isplanirali pokuse i morali smo napraviti pokuse i izvještaj. Izvještaj se sastoji od naslova, sažetka, teorijskog uvoda, pokusa, rezultata, rasprave i zaključka. Ja sam te vježbe nazvao ‘uvod u istraživački rad’ i onda sam se zaljubio u taj istraživački rad, a ujedno i u tu temu koju smo imali – kisik. I tada je sve počelo i kao rezulat toga je ova moja knjiga”, rekao je uvodno Hrvoje Zrnčić.
Oksigenacija
Njegova knjiga ima tri cjeline. Prva je oksigenacija, druga je oksigenacija i život i onda ima jedan dodatak. S obzirom da je ta oksigenacija toliko važan pojam i stalno će se spominjati, razgovor je krenuo upravo o njoj. Što je to oksigenacija? “Oksigenacija je kemijska reakcija kojom kisik nešto oksigenira. Znači, kisik djeluje na nešto; recimo na željezo koje je sivi metal, a kisik je ovaj plin bez boje i mirisa kojeg mi mahanjem ruke osjetimo, ali ga ne vidimo. On je plin bez boje, okusa, mirisa, a željezo je metal sivi i kad se njih dvoje spoje nastaje hrđa. Nastalo je nešto novo. Kvalitetno novo. To je jedan primjer reakcije oksigenacije.
Znači, tamo gdje kisik reagira s nečim i nastaje nešto novo, to je reakcija oksigenacija. Ljudi zovu još tu reakciju i ‘oksidacija kisikom’. Ta oksigenacija zapravo, kad bismo je htjeli na hrvatski prevesti ‘na silu’, mogli bismo ju nazvati ‘kisikacija’. Ali nije uobičajeno. Oksigenacija je dobila im po grčkoj riječi za kisik. Oksigenacija je zapravo najraširenija kemijska reakcija u svemiru. Mi smo građeni od nekakvih stanica, a u stanicama se događaju puste oksigenacije. Sad zamislite koliko je milijardi stanica u našem tijelu pa koliko je milijardi ljudi pa koliko je to milijardi oksigenacija. Koliko je drugih živih organizama, na kopnu, na moru. Stijene sadrže u sebi gotovo 50 posto kisika; voda, oceani sadrže gotovo 90 posto kisika, a sve je to nastalo oksigenacijom.
Dakle, ta oksigenacija počinje zapravo tamo blizu početka svemira, a svemir je star 13,7 milijardi godina. A sad ove godine su uhvatili zračenje sa zvijezde koja je stara 13 milijardi i 490 milijardi godina. Dakle, vrlo blizu početku svemira. I u tom zračenju su našli kisik. Vodik postoji od početka svemira praktički, i imate vodika i kisika. Kisik se spaja s vodikom pa nam daje vodu, ali nam daje i nekakve druge spojeve kisika i vodika. Osim tih spojeva, on daje i niz drugih spojeva i kroz to dugo vremensko razdoblje recimo se javljaju organski spojevi. Što se tiče kisika u zraku koji je oko nas, zamislimo jedan kubični kilometar nestlačenog zraka – u njemu ima oko 260 tisuća tona čistog kisika. Imamo sreću da taj kisik nije reaktivan. On je stabilan i ne reagira jer bi nam sve izgorilo”, kazuje Zrnčić.
Kako je kisik stigao na Zemlju: U Zagrebu sutra detaljno o ovoj temi
Važnost vode
“Rekli ste da je oksigenacija najbrojnija kemijska reakcija u svemiru. Onda je za pretpostaviti da se istraživala ta reakcija i da nema puno nepoznanica oko toga. No, pitanje je biste li se vi u potpunosti složili s tom rečenicom”, pitao je Mišak Zrnčića.
“Ne bih. Znate, u svakom području imate uvijek nešto novo, nikad nema kraja, tako i kod oksigenacije. Ljudi su ispitivali oksigenaciju odavno. Puno se ispitivalo, i danas s najsofisticiranijom opremom, ali sve se svodi na to – oksigenira se nešto da bi se dobilo nešto; dakle, čista komercijalizacija. I meni je u istraživanju dosadilo svaki put gledati kako nešto oksidira. I onda sam okrenuo pilu naopako i počeo sam istraživati princip oksigenacije. Znači, što je potrebno da bi se oksigenacija odigrala? Kad želite nešto oksigenirati podrazumijeva se da imate tu tvar koju želite oksigenirati. A mene zanima koji su uvjeti sve potrebni da bi se ostvarila oksigenacija. Vrlo sam brzo uočio da je voda jedna važna tvar u toj oksigenaciji. Jednostavno sam shvatio da voda nije samo onaj medij u kojem se to odigrava jer naše tijelo je voda, jel…
U tom mediju, u stanici, u citoplazmi se odigravaju te reakcije oksigenacije. Ali voda nije samo medij, voda je reaktant koji sudjeluje u reakciji oksigenaciji. Znači, ona nije samo medij već je i sam reaktant. Malo mi je duže trebalo dok sam shvatio da osim vode moraju biti prisutni i prijelazni metali da bi se odigrala oksigenacija. Prijelazni metali su metali u čijim atomima elektroni prelaze iz jednog energetskog stanja u drugo i zbog toga su dobili ime prijelazni, a to im daje jednu karakteristiku drukčiju od ostalih metala. I oni mogu sudjelovati u ovoj oksigenaciji. Najpoznatiji prijelazni metal je željezo jer su svi metali i željezo u željeznoj kori, u zemlji, i željeza ima više nego svih ostalih metala zajedno”, pojašnjava Zrnčić.
‘Čuvari tajni’ presudni za planet: Manji su od zrnca prašine
Voda kao reaktant
“Osim te četiri kategorije – vode, prijlaznih metala, kisika i tvari koja se oksigenira, potrebna je još određena količina energije i onda kreće taj proces. Spominjali ste da nema oksigenacije bez vode. Što bi to značilo? Kako ste došli do tog zaključka?”, uslijedilo je novo pitanje.
Došao sam do tog zaključka prije svega pokusima. Ali i tumačenjem rezultata ljudi koji su objavljivali druge znanstvene radove pa sam uzeo njihove rezultate i ja ih tumačim na svoj način. Ja sam u svom radu koristio reakciju oksigenacije koja daje hladno svjetlo. Promiješate kemikalije u čaši i dobijete jako plavičasto svjetlo, čarobno svjetlo. Mjerenjem intenziteta tog svjetla vi dobijete koliko je intenzivna oksigenacija. Ako je jača oksigenacija, tada je jače svjetlo. Ja sam umjesto vode, koja se nalazila u čaši, počeo stavljati drugo otapalo koje nije voda. Uzeo sam najprije aceton i mijenjao sam vodu acetonom i ustanovio sam da samo kad je omjer vode u acetonu 15 posto da je tu intenzitet svjetla nevjerojatno jak, a malo ispod toga praktički ga nema. To vam govori da ta voda ima važnu ulogu , da se reakcija neće odigrati bez određene količine vode.
I ta određena količina vode govori da je to reaktant. Ista je stvar bila i kad sam u literaturi pronašao ugljikov monoksid. I on u smjesi s kisikom u određenim granicama jako eksplodira. Kad je on potpuno suh, kad se ukloni vlaga, uopće nema eksplozije. A kad je eksplozija najjača onda sudjeluje vlaga od 7 posto. Dakle, tada je eksplozija najjača. Opet se pokazuje to da je voda reaktant. Postoji još jedna zanimljiva situacija. Imam prijatelja koji je strojar i koji se bavi parnim lokomotivama i onda mi je pričao kako parna lokomotiva kompoziciju izvuče uzbrdo. Ložači lože ugljenom na najjače da zagriju vodu gore u kotlu i pred samu uzbrdicu u taj plamen ubace kantu vode. I onda se vatra tako jako rasplamsa da mašina dobije potisak i ode uzbrdo s lakoćom. Tu je jako važno kolika je količina vode. Ne smije biti ni manja od te kante ni veća jer onda oslabi plamen i oslabi oksigenacija”, priča sugovornik.
Četiri elementa
“Knjiga ‘Kisik i život’ upravo daje takve primjere. Što čini vodu tako važnom u oksigenaciji? Zašto je ona toliko bitna da nije samo otapalo i da aktivno sudjeluje u tom procesu koji ima četiri elementa?”, uslijedilo je iduće pitanje. “Kisik se nalazi u molekulama kao O2. Te molekule su tako građene da kisiku ne dopuštaju izravnu reakciju s tvari za oksigenaciju. Ali oksigenacija se ipak događa. Pitanje je kako. Događa se tako da kisik moramo aktivirati.
A aktiviramo ga upravo pomoću vode, a inicijaciju tome i pojačanje daju ovi prijelazni elementi odnosno prijelazni metali. Dakle, kisik s vodom uz pomoć prijelaznih metala daje aktivirane čestice kisika koje onda mogu aktivirati tvar za oksigenaciju. Znači, ako nemate vode, nema ničega. Ima jedan zgodan primjer da znanstvenici traže život izvan Zemlje i onda uvijek traže vodu. Oni znaju da je voda važna, i svi mi znamo da je voda važna za život. Bez vode nema oksigenacije, a naš život se zasniva na kisiku i na oksigenaciji.
Kako se naš život bazira na kisiku, sigurno je da je kisik sudjelovao u nastanku života. Problem je kod toga – mi danas ne znamo što je život, ne znamo gdje je granica između živog i neživog. Nisu se dogovorili znanstvenici oko toga. Pa onda je tu malo škakljivo, ali u pravilu kisik je sigurno sudjelovao u reakciji oksigenacije jer imate ove spojeve od aminokiselina, od proteina, od RNK, DNK, svugdje u njima imate kisik. Znači, kisik je morao sudjelovati u reakciji da bi ušao u strukturu te molekule. Tako sudjeluje i u nastanku života. Kroz svemir kisik i vodik se spajaju 13,4 milijardi godina, oni su dali različite tvari kao nekakav preduvjet za život. Primjerice, postoji jedan asteroid koji je dugačak svega 900 metara, leti između Zemlje i Marsa, i na njemu su ljudi našli da ima puno tih stvari koje je oksigenacija dala. Primjerice, ima 15 vrsta aminokiselina. Dakle, kisik je pripremio teren i onda je u jednom trenutku prešao u život. Kako mi ne znamo što je živo, a što neživo, onda nećemo tu granicu ni dirati. Iako sam ja u ovoj knjizi predložio jednu novu granicu između živog i neživog na temelju rada jedne naše znanstvenice Marije Rosandić. To bi bilo što se tiče nastanka života”, poručuje Zrnčić.
Stiglo važno upozorenje: ‘Moramo pripremiti naše gradove za klimatske promjene’
Slobodni kisikovi radikali
“Kisik igra ulogu i u našoj energiji. 95 posto energije naših stanica, dnosno nas samih, daje kisik izgaranjem hrane u stanicama. Osim toga, kisik sudjeluje u našem imunom sustavu. Imuni sustav kad prepozna patogenu bakteriju on ju mora ubiti i razoriti joj membranu da bi ju naše stanice mogle preraditi i izbaciti. A ti meci kojima pogađa tu membranu su upravo aktivne kisikove vrste, okrigenacija, slobodni kisikovi radikali. Mi ni ne znamo sve te pozitivne kisikove uloge. Ima ih dosta nabrojanih u knjizi. Jajna stanica i spermij se ne mogu oploditi ako kisik nije prisutan; stanica se ne može podijeliti ako kisik ne djeluje…
Kisik sudjeluje u svim izgradnjama tvari unutar nas, bez njega nema života. Slobodni kisikovi radikali su najpoznatiji po onom negativnom djelovanju. Naime, ti kisikovi radikali nemaju selektivno djelovanje. Oni oksigeniraju sve što im dođe pod ruku, a ako se slučajno sudare sa sličnom česticom kao što su oni, i nju oksigeniraju. I onda se javljaju i te negativne reakcije kao što su oštećenja DNA. Ako se ta oštećenja nakupe i ostanu trajno tada se ta stanica/organizam može promijeniti pa nastaju nove vrste… Osim toga, ti kisikovi radikali oštećuju masti, proteine i DNK. Ali tijelo ima sustav koji to brani, koji razara radikale, popravlja greške i drži raravnotežu između pozitivne i negativne strane oksigenacije.
Mnogi ljudi su upoznati s negativnim djelovanjem. Ljudski organizam hrđa, stari, umire. Ljudi nekritično uzimaju antioksidanse da spriječe radikale. Zamislite ako imate premalo kisika, tih radikala u tijelu. I sad uzmete antioksidanse i još ih smanjite. Dakle, izgubite imunitet, energiju tijela… Kako djelovati? Ako ih imate premalo onda ćete ići na vježbe disanja, barokomore s kisikom… Ali ako ih imate previše onda ćete uzeti antioksidanse. Ali kako znati to? Izvadi se krv pa nalaz kaže koliko imate radikala pa možete uzeti antioksidanse. Ali u drugom slučaju ne. Ako ljudi uzimaju antioksidanse preporučujem što češće preko dana u više manjih doza uzeti. Ne u jednoj dozi. Jer ako se uzme velika količina nečega onda oranizam upije samo mali dio, a ostalo završi u mokraći”, upozorava Zrnčić.
Postanak života
Autor knjige “Kisik i život” pojasnio je u emisiji i kako se zapravo razvio životna Zemlji. “Postoji jedna velika zanimljivost. Život je nastao onda kada kisika nije bilo u atmosferi. I to je malo čudno, ali ako znamo da se u svemiru odigravala oksigenacija 13 milijardi godina onda nije ni čudo. Imamo aktivne kisikove vrste u svemiru i imamo vodu. Voda kada dođe na hladna područja onda se smrzne i smrzne te radikale. Oni su došli na Zemlju. Oni u sebi sadrža aktivne kisikove vrste i oni su dovoljni da započnu oksigenaciju tvari i to s onim tvarima koje su već prethodno stvorili (aminokiseline, proteini).
Ta količina kisika je dovoljna da napravi život – anaerobni život. Anaerobni znači da su to organizmi kojima je potrebna vrlo mala količina kisika. Veća količina kisika je za njih otrov. Ali oni moraju imati kisik jer njihove su DNK, RNK, proteini – s kisikom, nisu potpuno lišeni potrebe za kisikom. U svijetu nemate ništa potpuno, ništa sto posto. Taj razvitak anaerobnih bakterija vodi do cijanobakterija, a one su prvi autotrofni organizmi koji iz ugljičnog dioksida i vode stvaraju šećere, ali pritom oslobađaju kisik. I te cijanobakterije su oslobodile toliko kisika da je on išao u atmosferu. Kada je atmosfera dosegla neku koncentraciju s kisikom onda je život prešao iz vode na kopno. To je taj početak života.
Svi mitovi u svijetu sadrža ta četiri elementa: zrak, zemlju, vodu i vatru. Znamo da je zrak zapravo kisik, voda je voda, zemlja su ti prijelazni metali, imamo vatru kao aktivne kisikove vrste. Oni se nalaze u svim religijama. Plutarh, grčki filozof bio je u Egiptu i za Egipćane je rekao sljedeće: “Ne smijemo vjerovati da se sve zbilo kao što se priča. Egipatski narod ne vjeruje da se Sunce rađa iz lotosovog cvijeta već cvijet alegorijski predstavlja izlazak sunca, što podrazumijeva da se sunčev plamen hrani vodom.” Znači, sve ide u onom smjeru o kojem smo govorili. Ali to je recimo negdje oko početka ovog našeg novog doba, prije više od 2000 godina. Bitni su ti simboli. Kod Sumerana također se spominju ta četiri elementa, ali su oblikovana kao božanstva. Kažu da je sav život nastao od ta četiri elementa. U Indiji se također spominju četiri elementa koja moraju biti zajedno da bi se odigrala oksigenacija. Eter je energija potrebna da se reakcija ova četriri elementa odigra. Ta energija se ističe samo ako je to potrebno posebno naglasiti. Jednostavno se podrazumijeva da ona postoji”, kazuje Zrnčić u emisiji “Na rubu znanosti”.
Što je sve rekao, pogledajte u priloženom videu.






