‘Nevidljiva’ djeca smetlišta: Zovu ih i ‘mali majmuni’, priča je žalosna
Odlagalište otpada (Foto: Pixabay)
Na prostranim odlagalištima otpada tisuće argentinskih obitelji prekapaju po smeću kako bi preživjele, okružene otrovnim otpadom i zanemarivanjem države, sanjajući o stalnom poslu i bijegu iz takvog života.
Sunce izlazi nad visoravni na kojoj se nalazi otvoreno odlagalište otpada u Neuquénu. Devetogodišnja Maia i njezina braća, stari 11 i sedam godina, stisnuti su uz logorsku vatru. Njihova majka Gisel pretražuje vreće koje zaudaraju na trulo voće i meso, donosi Guardian ovu potresnu reportažu.
Smješteno na sjeveru argentinske Patagonije, 100 kilometara od Vaca Muerte, jednog od najvećih svjetskih ležišta fosilnog plina, ovo je mjesto gdje djeca lutaju među iskrivljenim metalom, staklom i smećem rasprostrtim na pet hektara. Horizont je otpad.
Brda smeća
„Mama, mogu li ići cachurear?“ pita Maia, koristeći lokalni izraz za traženje limenki, žica ili drugih predmeta koji se mogu prodati. Uzima štapove kako bi otvarala vreće, tražeći igračke, umjetne nokte ili stvari za prodaju. Štedi kako bi majci kupila dar. Njezina braća sjede kraj vatre; najmlađi je pospan, najstariji ljutit.
„Traži blizu mene“, kaže Gisel. Navlačeći rukavicu punu rupa kako bi kopala po vrećama, očekuje kamion iz supermarketa prije podneva i nada se konzerviranoj ili zamrznutoj hrani. Možda će ponovno jesti meso, nakon što ga operu i isprže.
S vrha brda smeća vide se zemljani putovi i barake od lima i drva njihova naselja Manzana 34. Ondje živi oko 400 obitelji, svega 300 metara od hrpa otpada. Za mnoge odlagalište nije samo stalna prijetnja zdravlju i okolišu, nego i sredstvo preživljavanja jer ondje pronalaze hranu, školski pribor, namještaj i građevinski materijal.
Čerkezovac postaje jedinstvena lokacija u Hrvatskoj, evo i zašto
Nevidljiva djeca
U Neuquénu i stotinama argentinskih gradova 150.000 djece živi unutar 300 metara od odlagališta otpada, u kućanstvima koja ne mogu zadovoljiti osnovne potrebe. Djeca ondje često gladuju, napuštaju školu ili je završavaju bez osnovnih znanja, prema Barometru socijalnog duga djece Argentinskog katoličkog sveučilišta (UCA).
Diljem Argentine postoji oko 5.000 otvorenih odlagališta otpada. Na mnogima od njih djeca svakodnevno prekapaju po smeću – izvor prihoda u zemlji u kojoj 1,2 milijuna djece mlađe od 17 godina živi ispod granice siromaštva. „Djeca koja žive ili rade na odlagalištima otpada nevidljiva su“, kaže Sebastián Medina, predstojnik ureda nacionalnog pučkog pravobranitelja za djecu i adolescente.
Nakon obilaska 11 otvorenih odlagališta, njegov je tim utvrdio da ne postoje državni protokoli za zaštitu te djece, čiji su životni uvjeti u suprotnosti s Konvencijom UN-a o pravima djeteta, koja je u Argentini ustavno priznata.
Smrad odlagališta
Izvješće pučkog pravobranitelja preporučuje da lokalne, pokrajinske i nacionalne vlasti uspostave centre skrbi za djecu čiji roditelji rade na odlagalištima, te izrade planove za zatvaranje tih lokacija i osiguravanje alternativnog zapošljavanja. Nacionalne vlasti inzistiraju na tome da odgovornost leži na pokrajinskim vladama.
Na pitanje postoje li konkretne politike, navode „različite programe skrbi, poput centara za rani razvoj djece“, koji su, prema njima, već uspostavljeni. Pokrajinska vlada Neuquéna odbila je komentirati odlagalište uz Manzanu 34.
U nedostatku rješenja, problem se nastavlja. Jednog proljetnog poslijepodneva u Manzani 34 vrućina pritišće, a rijetka stabla ne pružaju hlad. Oštar miris odlagališta dopire nošen vjetrom dok Gisel pije mate u domu svoje susjede Johane. Johana ima četvero djece u dobi od devet do 15 godina. Kuće ovih žena izgrađene su od recikliranih materijala: limova, kartona, plastike i građevinskog otpada. Kreveti su drvene palete.
Hrvatski grad zove u pomoć: ‘Ovo je kap koja je prelila čašu’
Borba za hranu
Prošle noći Gisel i njezin partner pretraživali su smeće od ponoći do sedam ujutro, dok je njezina sestra čuvala djecu. „Bio je to dobar dan“, kaže. Prodajom aluminijskih limenki zaradili su dovoljno za tjesteninu i pasiranu rajčicu. „Jučer sam imala samo dvije konzerve tune s odlagališta. Djeca su otišla spavati gladna“, kaže. Pronašla je i odjeću za prodaju na buvljaku. Tim će novcem kupiti suhomesnate proizvode putem susjedske WhatsApp grupe: „Ima susjeda koji prodaju sve što pronađu u većim količinama i dobrom stanju. To je kao mala internetska tržnica.“
Suočene s nedjelovanjem države, humanitarne i lokalne organizacije nastoje osigurati bolju budućnost za djecu. Među grubim makadamskim cestama ističe se komad zelene umjetne trave. To je nogometno igralište Kluba Deportivo La Colonia. Do veljače ondje je bila gola zemlja. Grad Neuquén osigurao je travnjak i ogradu. Četiri roditelja osnovala su klub kako bi djecu maknuli s ulice. Od 18 do 21 sat 140 djece ondje igra nogomet i dobiva užinu, često njihov jedini večernji obrok.
Tristo metara dalje, na visoravni, odlagalište se dimi. Za vjetrovitih dana ograda zadržava oblake plastičnih vrećica, a kada se dim zgusne, treninzi se otkazuju. Kad nema vjetra, osjeti se miris spaljenih kabela. Sakupljači otpada pale izolaciju kako bi izvukli bakar. „Najgore je kad se smeće zapali, dim peče grlo“, kažu susjedi.
Zdravstveni rizici
Život u blizini loše upravljanih odlagališta nosi ozbiljne okolišne i zdravstvene rizike, pokazuju istraživanja. Takva mjesta ispuštaju toksične procjedne vode koje zagađuju tlo i vodu te proizvode plinove poput metana i CO₂, pridonoseći klimatskoj krizi.
Stanovnici su izloženi većem riziku od bolesti, uključujući respiratorne i kožne bolesti, gastrointestinalne infekcije, urođene malformacije i povećan rizik od raka. Izloženost teškim metalima i organskim spojevima može uzrokovati trovanja i dugoročne zdravstvene probleme.
Nazarena Bauso, istraživačica na UCA-i, kaže da siromaštvo nije samo pitanje prihoda, nego i životnih uvjeta. „Dijete izloženo odlagalištu otpada i lošoj prehrani češće se razbolijeva. Ako dijeli krevet i nema prostora za učenje ili igru, ne razvija privatnost ni intelekt. Ako napusti školu kako bi radilo na odlagalištu, nikada ne upozna druge stvarnosti, poput težnje za formalnim zaposlenjem“, kaže. „Roditelji to često ne uviđaju jer je glad hitniji problem.“
Velika blagdanska zamka: Provjerite kuhinju prije odlaska u kupovinu
Stradanje djece
„Mali majmuni“, pokazuje Johana s igrališta prema odlagalištu. Tako zovu djecu koja se penju na kamione kako bi ugrabila robu kojoj je istekao rok, a koju bacaju supermarketi. „Jednom je jedno dijete izgubilo četiri prsta. Prije nekoliko godina drugo je pregazio kamion i poginulo je. Vozači ne provjeravaju ima li djece“, kaže.
Donedavno je Johana s djecom prekapala po smeću. „Hvala Bogu, moj je partner dobio posao u pilani i više ne idemo“, kaže. Djeca najviše trpe zbog života uz odlagalište jer ono utječe na sve: zrak koji udišu, hranu koju jedu i opasnosti koje stvara na mjestima gdje se igraju. „Imaju posjekotine od stakla, bronhospazme, gastrointestinalne bolesti i kožne alergije“, kaže dr. Ignacio Veltri, koji vodi ambulantu u kontejneru blizu odlagališta.
Veltri i volonteri studenti Nacionalnog sveučilišta Comahue osnovali su ambulantu kako bi pružali zdravstvenu skrb, cijepljenja i preglede. „Mnogi roditelji dovode djecu na odlagalište jer ih nemaju kamo ostaviti. Kada je oskudica tolika, bolje je ne suditi, nego pomoći“, kaže.
Veliki planovi
Unatoč ranjivosti, Maia, njezina braća i Johanina djeca imaju velike planove. Njihove majke rado govore o snovima: stalnom poslu i sreći za svoju djecu. Gisel želi napustiti odlagalište i otvoriti pekarnicu. Pokazuje fotografije ukrašenih torti. I Maia želi biti slastičarka. Ostala djeca sanjaju o tome da postanu nogometaši, arhitekti ili policajci.
Kad se odlagalište užari pod suncem i kad se razbjesni patagonski vjetar, Maia i njezina braća ostaju kod kuće u naselju ispod. Ulice su puste. U roku od sat vremena bit će izdano žuto meteorološko upozorenje zbog jakih vjetrova koji dodatno pogoršavaju okolišni problem.
Na visoravni počinje oluja. Bakrenkasta prašina i plastične vrećice u zraku obavijaju one koji prekapaju po smeću. Dvojica mršavih dječaka, od 11 i 14 godina, muče se noseći jutene vreće teške od dnevnog ulova. Neki bi rekli da im je to bio dobar dan.
Za Maiu je dobar dan pronaći umjetne nokte ili igračke. Loš je bio onaj kada ju je majka ubola špricom u ruku. Ipak, radije govori o svom snu, koji dijeli s majkom, o pitama od jabuka, slatkoj bijeloj kremi i mirisu vanilije.
Građani oprezni oko spalionice u Zagrebu: ‘Ne smijemo ponavljati tuđe greške’






