Mnogi Zagrepčani ovo uopće ne znaju: Poznati gradski trg zapravo je veliki park na krovu trgovačkog centra
Zagreb, ilustracija (Foto: Davor Pongracic / CROPIX)
Mnogi ljudi ne znaju da u Zagrebu imamo jedan krovni park, a to je Trg Ante Starčevića koji se nalazi na krovu trgovačkog centra odnosno prolaza. Tamo na rubnim dijelovima imamo 20-ak centimetara tla, na sredini 50-ak cm tla, sa strane se nalaze grabovi, a u sredini crvenorubni kesten.
U vremenima kada nam gradovi postaju sve topliji, a zelenila imamo sve manje, postavlja se pitanje kakva budućnost nas čeka. O zelenoj infrastrukturi, betonizaciji, toplinskim otocima i drugim temama razgovarali smo s Marijom Spajićem, predsjednikom Udruženja hrvatskih krajobraznih arhitekata.
“Zelena infrastruktura obuhvaća svu onu infrastrukturu koju možemo smatrati zelenilom – sve otvorene prostore nekog grada, ali i šireg područja. Jedan od elemenata zelene infrastrukture su i vertikalni vrtovi kao načini ozelenjivanja zgrade, ali bilo bi super da se bavimo ozelenjivanjem javnih površina kao što su trgovi. Polazište zelene infrastrukture nije sama vegetacija, kao što ime govori, nego u stvari ono što danas nazivaju plavom infrastrukturom, ono što je 80-ih ili 90-ih godina proizašlo iz upravljanja oborinskim vodama.
To upravljanje oborinskim vodama kroz zelenu infrastrukturu vežemo uz, primjerice, kišne vrtove. To je vezano uz kanale uz cestu koje još dodatno obogatimo vegetacijom koja je otporna na ekstremne uvjete, kao što su pojačana ili smanjena količina oborina, pa onda dobijemo te nekakve sustave koji su klimatski otporni na ekstreme koje imamo u prostoru”, rekao nam je Marijo Spajić na samom početku razgovora.
Problem betonizacije
Betonizacija je sastavni dio našeg života, moramo je prihvatiti, ona će utjecati na našu budućnost, ali je pitanje kako će biti provedena; važno je imati racionalni odnos izgrađenoga i neizgrađenoga.
“Može biti kvalitetna ako imamo sustav opločenih površina koji dopušta ocjeđivanje vode u tom prostoru. Problem je ako se ništa od te vode ne zadržava, nego je stavljamo u sustav odvodnje i onda otpuštamo nizvodno niz rijeke pa radimo problem negdje drugdje gdje se ta rijeka izlijeva. Naš cilj bi trebao biti zadržavanje te vode u prostoru, pa da se ona postepeno ocjeđuje i doprinosi vegetaciji koja se nalazi u blizini toga.
S druge strane, imamo i probleme s toplinskim otocima koji su zapravo posljedica pretjerane betonizacije zato što svaka betonirana površina uskraćuje vegetaciju; svo sunčevo zračenje koje se akumulira u automobilima, na asfaltu ili u zgradama podiže temperaturu i zagrijava prostor pa nam život u gradovima postaje sve neugodniji.
Zato vegetacija i zelena infrastruktura imaju svoju funkciju jer ulica, ako se na njoj nalaze stabla, sprječava akumuliranje te toplinske energije pa ne dolazi do isijavanja iz asfalta, pogotovo noću kada dolazi do najvećeg isijavanja zbog promjena u temperaturi, pa postaje neugodno živjeti u gradovima jer dobivamo te tropske noći”, pojašnjava Spajić.
Važnost lokalnih jedinica
Betonizacija se može zaustaviti ako imamo odgovorniji građevinski sektor te kroz prostorno planiranje. “Zelena infrastruktura je dio tog planiranja, a lokalne jedinice moraju voditi računa o tome, kao i privatni investitori. Ono što se najčešće događa jest da se izgrade zgrade koje dobiju dozvolu i nakon toga dolazi do uklanjanja zelenila jer ljudi trebaju parkirališna mjesta i nakon toga dobijemo sve asfaltiranije površine.
Urbanistički planovi to mogu spriječiti, ali je to podulji proces jer neke promjene koje su danas nastupile, a neke dozvole u međuvremenu izdane, tek dolaze u realizaciju, tako da ćemo mi u narednih, primjerice, pet godina pratiti realizaciju projekata za koje su dozvole izdane danas ili prije, primjerice, dvije godine.
Zapadna Europa je osvještenija po tom pitanju, primjerice Nizozemska, ali to je kod njih važno jer imaju malo prostora i nastao bi kaos kad se ne bi brinuli, a i sami su uništili dio svog prostora pa su morali mijenjati praksu. Ono gdje mi kaskamo za drugima jest to prostorno planiranje u gradovima”, naglašava naš sugovornik.
Na pitanje koliko zelenilo može sniziti temperaturu u gradu, Spajić odgovara kako može, i to značajno. “Što se više približavamo centru grada, temperature su više. U centru Zagreba imamo sredozemne temperature. Učinak toplinskih otoka primjetan je tamo gdje nema vegetacije. Na satelitskim kartama točno se vidi u gradovima gdje ima, a gdje nema vegetacije.
Treba razlikovati i različite oblike vegetacije, pa tako nije isto imamo li na nekom potezu vegetaciju koja se nalazi iznad opločene površine, nije isto govorimo li o travnjaku ili o kompleksnoj strukturi gdje imamo neke više trave, sloj grmlja, nižih i viših stabala. Na tim područjima temperatura može pasti i 5 do 10 stupnjeva, što je značajno.
Ono što je ljepota te višeslojne vegetacije u prostoru, a tu govorimo o šumama ili park-šumama ili kompleksnijim parkovima, jest to što ona nema izravan učinak samo na područje na kojem se nalazi, već mijenja čitavu ružu vjetrova, odnosno cirkulaciju zraka zbog toga što je tamo niža temperatura pa dolazi do cirkuliranja zraka na tom području”, pojašnjava Spajić.
‘Gradovi spužve’ su budućnost: Zagreb je jedan od njih, stručnjak objasnio o čemu se radi
Vrijedi li više jedno staro stablo ili deset mladih stabala?
Na pitanje vrijedi li više jedno staro stablo ili deset mladih stabala, Spajić odgovara: “U tom trenutku više vrijedi staro, ali dugoročno ovih deset. Ovisi i o kojim vrstama stabala govorimo. Ako govorimo o vrstama koje imaju rahliju krošnju, kao gledičije, ona će imati manji pozitivan utjecaj na smanjenje temperatura nego lipa koja ima gustu krošnju.
Stara stabla su otpornija, mogu doći do neke vode do koje mlada stabla ne mogu doći. Imaju više slojeva unutar iste krošnje. Između tih slojeva lišća velika stabla stvaraju velik učinak. Mlada stabla moramo često zalijevati, sljedeće tri godine dok se stabla prime, niža je otpornost, lošije podnose presađivanja, trebat će još sljedećih 20, 30 ili 50 godina da dođu približno na razinu starog stabla.
Moramo biti svjesni da su stabla u gradovima izložena iznimno velikom stresu. Što od većih temperatura jer u gradovima imamo veću temperaturu u odnosu na periferiju; tu su infrastrukturni radovi, učinci zagađenja, orezivanja, a stabla su i živa bića koja imaju svoj životni vijek koji je u gradovima kraći. Bitno je znati da su stabla nekad iznutra i šuplja pa dođe do padanja stabala, a mi ako utvrdimo da su lošeg stanja moramo ih ukloniti.”
Sadnja stabala u gradu
Spajić smatra kako ćemorati doći do promjena sadnje u gradu. “Konstantno se bavimo pitanjem koja je stabla najbolje saditi u gradu. Važno je da se podržava bioraznolikost. Važno je da svaki put ispitamo tlo – kakva je sabijenost tla, kakvo je stanje oko mikro i makro elemenata u tlu, da imamo dodatnu prihranu i tijekom rasta stabala, ali trebamo i birati koje su vrste adekvatne za prostor, da unesemo vrste koje nisu invazivne, koje ne podižu asfalt. Moramo i oblikovati prostor koji bi pomagao tim biljkama. Primjerice, da određenu količinu vode, umjesto da ide u odvod, usmjerimo prema biljkama kojima treba više vode.
Gledičija je biljka koja ima jak korijen pa zbog toga diže asfalt, ali to mogu i druge vrste ako su pogrešno posađene. Imamo i rješenja koja onemogućuju rast korijena, idu do dubine od pola metra, a ne sa strane i tako tjeramo biljku da ide bliže vodi i bude otpornija na neke sušne uvjete u budućnosti.
U gradu je najveći problem konkurencija za prostor. U gusto naseljenim područjima podzemna infrastruktura onemogućuje sadnju nekih stabala. To nisu jednostavni procesi, to zahtijeva velike investicije. Građani mogu slati svoje molbe i želje lokalnoj samoupravi, moraju i znati što mogu očekivati u svojem kraju, kao i znati kad se pojave neki kišni vrtovi i ostala rješejna, da ih ne odbacuju”, pojašnjava Spajić.
Dragulj između Mosta mladosti i Domovinskog mosta: Rijetki znaju za ovaj skriveni dio Zagreba
Kišni i vertikalni vrtovi
Kišni vrt je pjesnički opis rješenja koji je zapravo rupa u prostoru u koju se sakuplja voda s okolnih površina veličine od metra pa do nogometnog igrališta. “Voda s prometnica može se preusmjeriti na lokalne površine. Uz to ide i vegetacija koja veže uz sebe zagađenja iz prometa pa onemogućuje da to ide u podzemne vode, imamo i neke još sustave koji vežu ta zagađenja. Mogu biti s prometnihpovrina, ali i pješačkih površina koje nisu toliko zagađene. Tu moramo birati i biljne vrsta koje su otpornena to, ali u Zagrebu imamo i sol koja ulazi u stabljike i uništava ih. U Zagrebu je to slučaj s divljim kestenom i lipom koji su osjetljivi na sol s prometnica.
Zeleni vrtovi su još jedno rješenje, ako i vertikalni vrtovi. Zeleni vrtovi vezuju se uz suvremeniju arhitekturu, ali i ranije je bilo tih rješenje jer se čuvala toplina objekta. Kod zelenih vrtova mora se paziti na hidroizolaciju, ali i na statiku. Imamo raznih zelenih krovova na kojima mogu rasti i stabla.
Mnogi ljudi ne znaju da u Zagrebu imamo jedan krovni park, a to je Trg Ante Starčevića koji se nalazi na krovu trgovačkog centra odnosno prolaza. Tamo na rubnim dijelovima imamo 20-ak centimetara tla, na sredini 50-ak cm tla, sa strane se nalaze grabovi, a u sredini crvenorubni kesten. Imamo i u Rovinju na jednom hotelu – cijela jedna površina hotela je zeleni vrt. Sve je više krajobraznog uređenja”, zaključio je Spajić, a cijeli razgovor pogledajte u priloženom videu.






