Poskok nije agresivan, medvjed vas nanjuši prije nego što ga ugledate: Stručnjak otkriva kako se ponašati u divljini
Medvjedi iz Kutereva (Foto: Robert Fajt / CROPIX)
Fotograf Krunoslav Rac više od 24 godine fotografira medvjede po Velebitu, a u podcastu Energreen otkriva nam zašto je opasno ostavljati vodu i hranu tim divljim životinjama, zašto smatra da medvjedi nisu opasni za ljude te što učiniti ako u planini naiđete na te divne životinje
Cijeli razgovor možete pogledati u priloženom videu, a niže se nalazi dio razgovora u tekstualnom obliku:
Medvjedi su, može se reći, uz poskoke, najveći strah većine planinara koji obožavaju hodati divljinom Velebita. Posebno se to odnosi na početnike u planini koji još nemaju velikog iskustva s navedenim životinjama. Oni koji su imali bliske susrete s medvjedima i poskocima znaju koliko su te životinje zapravo plahe, ali ključno je da ih ne smijete iznenaditi.
Upravo smo o ovoj temi razgovarali s Krunoslavom Racom, fotografom i autorom knjige “Tragom medvjeda”, u kojoj je naš gost sažeo svojih 24 godina proučavanja ovih prekrasnih životinja. “U knjizi sam htio prikazati svoj put, a opet i priču o medvjedima – kako sam došao na Velebit, kako je to sve krenulo, ta ljubav prema medvjedima. Prva i zadnja priča su na kraju iste tematike”, kazuje nam Krunoslav na samom početku razgovora.
Ovaj iskusan fotograf, koji je medvjede snimao i za kultni National Geographic Hrvatska, svoju ljubav prema tim životinjama otkrio je prije 24 godine kada je došao raditi reportažu u Kuterevo.
“Ja kao Slavonac nisam mislio da ću se ikad hrvati s medvjedićem, bio je mali, 30-ak kilograma. I nakon tog boravka u Kuterevu, gdje sam se jako ugodno osjećao, se sve dogodilo. Četiri godine prije toga sam fotografirao Kopački rit i trebao mi je neki novi izazov, a budući da su medvjedi tu, u Hrvatskoj, nekako su se sami nametnuli i tako je krenulo. Kad sam se jednom zakačio za njih nije više bilo kraja”, kazuje nam Rac, inače rodom iz Đakova, a danas stanovnik Svetog Jurja kraj Senja.
U Kuterevu je s medvjedima volontirao tri i pol godine, postupno učio o njima te shvatio koliko su oni individue za sebe baš kako mi ljudi. “Jednostavno se dogodio taj nekakav ‘klik, ne mogu sada reći što to, ali izazov, nešto, kao kad se čovjek zaljubi. Dogodi se”, prisjeća se naš sugovornik.

Krunoslav Rac na Velebitu (Foto: Damjan Tadić/Cropix)
Medvjeda se ne treba bojati
Došavši iz Đakova, Rac nije odmah znao pronaći i snimiti ove plašljive životinje. “Najprije sam trebao naučiti puno o Velebitu, onda kroz metodu pokušaja i pogreške naučiti neke stvari o medvjedima – kako se kreću, u kojim godišnjim dobima, kakva im je dinamika života.
Radio sam reportažu za National Geographic Hrvatska o medvjedima i šest mjeseci sam te godine proveo na Velebitu i vratio sam se uredniku bez ijedne fotografije, bilo me strah što će mi reći, a on je rekao: ‘OK, sljedeće ćeš godine’. Tako je i bilo. Učio sam sve više o njima i dolazile su prve fotografije. Bio sam šest mjeseci na Velebitu, po dva mjeseca u komadu”, prisjeća se svojih prvih snimanja.
Naglašava kako medvjed percipira svijet drukčije od nas; mi smo vizualna bića, a on percipira kroz miris. “On niti predobro vidi niti predobro čuje, ali vidi i čuje. I dovoljno je raditi buku i uvijek će se maknuti. Medvjedi se više boje ljudi nego što se ljudi boje medvjeda.
Medvjed ima devet puta jači miris od psa bavarskog krvosljednika. Njegova percepcija svijeta i naša su potpuno drukčije. Dobar dio ljudi se boji smeđeg medvjeda, a nemaju razloga ih se bojati. Razumijem da ne znaju biologiju medvjeda i njegovo ponašanje. Ali nerazuman mi je taj strah od medvjeda jer nemaju razloga bojati ih se”, pojašnjava Rac.
Dao nam je i upute što učiniti kada vidite malenog medvjedića u šumi. “Kad vidite malog medvjedića maknut ćete se jer znate da je mama sigurno negdje u blizini, u šumarku pored. I onda kada se maknete i kada ste na nekih 30 metara udaljenosti, javite joj se i ona će sigurno otići”, jednostavno je objasnio.
Poskok je druga priča, dodaje Rac. “Poskoka ima puno, slabo je uočljiv, teško ga je vidjeti. Ali on nije agresivna zmija, nema nas namjeru ugristi, jedino ako ga provociramo, diramo, stanemo na njega; zato treba gledati gdje se hoda. Najveća opasnost je tijekom jeseni kad se penju na grane zbog temperature koja je na tlu tada puno niža nego na metar ili metar i pol visine gdje je toplije. Na jesen su teže vidljivi pa su i veća opasnost za ljude”, kazuje nam Rac.

Krunoslav Rac na Velebitu (Foto: Damjan Tadić/Cropix)
Medvjeđa usluga medvjedima
Tijekom našeg razgovora dotaknuli smo se i klimatskih promjena koje utječu na zalihe vode u planinama, konkretno na Velebitu. “Na Velebitu ima jako malo vode, postoje neke lokve koje pune lovci. Postoje neki izvori, a oni znaju za to pa dolaze na tu vodu. Veći je problem što su s tim klimatskim promjenama zime tople i onda jedan dio medvjeda uopće na spava zimski san.
Zadnjih godina su se počeli spuštati bliže moru pa tamo provedu zimu. Sad ulaze i u naselja u kojima doduše nema puno ljudi, ali nikome nije ugodno kad im medvjed šeta po ulici. To predstavlja po meni veći problem jer su neki medvjedi izgubili svoj ritam, zimsko spavanje se promijenilo. Mijenja se; a u kojem pravcu će to sve ići, vidjet ćemo”, kazuje Rac.
Voda je ujedno i jedan od razloga njegova silaska u naseljena mjesta. Naime, Rac naglašava kako se medvjedima te općenito divljim životinjama, ne smiju ostavljati voda ni hrana. “Kad im ostavljaju vodu, ljudi im čine loše. I medvjedima i ostalim životinjama. Uče životinje da dobivaju ili hranu ili vodu od ljudi. Jer vi donesete kantu vode i ostavite medvjedu, medvjed će popiti tu vodu, ali će osjetiti i vaš miris.
I zaključit će da gdje ima ljudi, ima i hrane, vode, i onda će početi zalaziti u naselja. Zato se te stvari ne rade. Divlje životinje se ne hrane. Činimo im, što se kaže, medvjeđu uslugu. Ne kažem ja da ti ljudi ne misle dobro već jednostavno ne znaju cijelu priču i posljedice koje se mogu dogoditi. I onda kada takav medvjed počne ulaziti u naselja, najčešće biva nepoželjan i bude ubijen”, upozorava Rac na ovu praksu kojoj smo posebno često svjedočili ljetos kada su internet preplavile snimka medvjeda koji se osvježavaju u vodi koju su stanovnici na rubovima šuma ostavljali u raznim bačvama.
Za kraj smo se dotakli i pitanja je li u planinama posljednjih godina sve više ljudi. “Ne znam statistički koliko ljudi dolazi. Danas je sve dostupno – svi imamo aute; prije su planinari iz Otočca išli pješke na Zavižan jer nije bilo nikakvog prijevoza. Sad se dođe autom na Zavižan, odabereš turu koju hoćeš. Ja volim da su ljudi u prirodi, da borave u prirodi; mislim da još nije velik pritisak na velebitski ekosustav jer se koriste postojeće staze, životinje su i na to naučile. Dolazi i puno turista. Na Plitvicama je dnevno po nekoliko tisuća turista, a na Velebitu ako ih je stotinu. Puno je veći prostor na Velebitu pa je puno manji utjecaj čovjeka. Drukčije je”, zaključio je naš sugovornik.
Cijeli razgovor pogledajte u priloženom videu.







