Profesor upozorio na važan detalj oko opasnog otpada u Gospiću: ‘Ovo bi svaki građanin trebao znati’
Prizor iz centra Gospića na dan prosvjeda (Foto: Niksa Stipanicev / CROPIX)
Branimir K. Hackenberger, ekotoksikolog, biolog te profesor na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, komentirao je opasni otpad u Gospiću te ujedno objasnio ir azliku između opasnosti i rizika. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
„Post koji sam napisao vezan za ilegalno odlaganje otpada u Lici izazvao je niz reakcija. Koliko će biti koristi od toga ne znam, no hvala svima na komentarima i doprinosu ovoj temi. Zbog svih vas sam odlučio napraviti još jedan post o razlici između opasnosti i rizika. Naime to su dva pojma koja se uče na prvim satima nastave iz toksikollgije i ekotoksikolgije, a mislim kako su jako važna za sve građane jer se u medijima, pa i u službenim priopčenjima nerijetko poistovjećuju.
Opasnost i rizik nisu ista stvar i upravo vas ta razlika u Lici može koštati zdravlja.
Uzmimo za primjer kalijev cijanid, tvar koju svi znaju pod imenom cijankalij. Ona je uvijek jednako opasna. Opasnost cijankalija nije stvar mišljenja, nije stvar politike i nije stvar dnevnih novina. Opasnost je svojstvo same tvari, jednako u laboratoriju u Osijeku, u sefu u Berlinu ili u jarku kraj ceste. Štoviše, mi vrlo precizno znamo koliko je cijankalij opasan. Toksikologija je izmjerila koja je količina tog kemijskog spoja potrebna da izazove štetu, a kod cijankalija je ta količina reda veličine nekoliko stotina miligrama za odraslog čovjeka. Malena žličica. To je opasnost, izmjerena, opisana, brojčano izražena.
Uzmimo sada dvije situacije. U prvoj cijankalij stoji u zaključanom metalnom ormaru, u označenoj posudi, u prostoriji u koju ulaze dvije osobe s ključem i evidencijom. U drugoj situaciji netko je isti taj cijankalij bacio u dvorište, na travu, pokraj bunara, tri metra od mjesta gdje se djeca igraju.
Tvar je ista. Opasnost je jednaka. Različiti je rizik. Rizik od negativnog učinka. U prvoj situaciji on je malen, a u drugoj ekstremno velik.
Formula koju bi svaki građanin trebao znati napamet je jednostavna:
Rizik = opasnost × izloženost
Opasnost je ono što tvar jest. Izloženost je pitanje hoće li i koliko te tvari doći do vas, vaše vode, vašeg povrća i vaše djece. Ako je izloženost nula, rizik je nula, ma koliko tvar bila strašna. Ako je izloženost velika, i osrednje opasna tvar postaje ozbiljan javnozdravstveni problem. Zbog toga ekotoksikolog nikada ne kaže samo „ovo je otrovno”. On kaže „ovo je otrovno u ovoj količini, ovim putem ulaska u organizam, u ovom vremenu, za ovu skupinu ljudi”. Sve ostalo je prepričavanje.
Na lokaciji bivšeg PPK Velebit kod Gospića leži golema količina otpada. Govori se o oko 37.000 tona. Dosadašnja vještačenja su pokazala visoke koncentracije teških metala u otpadu i u tlu te prisutnost PFAS spojeva (per i polifluorirane alkilne tvari, poznate kao „vječne kemikalije”) u podzemnoj vodi nizvodno od ilegalnog odlagališta. Teški metali i PFAS spojevi su opasnost. Ta je opasnost bila jednaka i dok je otpad bio u tvornici iz koje je došao, i dok je putovao kamionima, i danas dok leži na ličkoj zemlji.
Ono što se dramatično promijenilo jest drugi član formule tj. rizik.
Otpad je izašao iz zaključanog ormara i završio u dvorištu. Ne u prenesenom smislu, nego doslovno. Na snimkama iz zraka vidi se koliko je cijelo područje blizu kućama, a stambeni objekti nalaze se neposredno uz cestu pokraj lokacije.
Objavljeno je da je voda iz javnog vodovoda sigurna za piće. To je dobra vijest, iskreno. Ali to je odgovor o jednom jedinom putu izloženosti, ne o svima. Naime, izloženost može ići i preko privatnih bunara, cisterni i lokalnih izvora izvan javne mreže, preko povrća iz vrta, preko jaja i mlijeka s vlastitog dvorišta, preko prašine koja se diže s ogoljene površine. Nadležni zavodi za javno zdravstvo upravo zbog toga traže da im se jave svi koji koriste vlastite bunare, cisterne i druge lokalne izvore. Prevedeno, tek se sada ozbiljno mjeri onaj drugi član formule. Onaj koji rizik pretače iz teorije u nečije bubrege.
A prvi član, opasnost, bio je poznat mnogo ranije. Analize koje su pokazale kako je riječ o opasnom otpadu postojale su još u travnju 2024. godine, a javnozdravstvene preporuke i poziv građanima na analizu vode iz bunara stigli su tek dvadeset osam mjeseci kasnije.
Dvadeset osam mjeseci je dugo razdoblje da vam netko drži otvorenu posudu s otrovima u dvorištu dok se raspravlja o proceduri.
Kod cijankalija barem znamo s čime imamo posla. Kod ilegalnog odlagališta otpada ne znamo.
U CAS Registryju (Chemical Abstracts Service, svjetski registar kemijskih tvari) evidentirano je više od 290 milijuna tvari. Toksikološki profil doista poznajemo za nekoliko desetinki postotka njih. Za golemu većinu ne znamo gotovo ništa. A tko baci hrpu miješanog industrijskog otpada, ne baca jednu tvar. Baca kemijski koktel koji nitko nikada nije testirao, u kombinaciji koju nitko nije modelirao, u tlo koje ima svoju kemiju i svoju vodu. Zato je izgovor „nije dokazano da je štetno” logički jadan. Nedostatak dokaza o šteti nije dokaz o sigurnosti. To je samo dokaz da nitko nije mjerio.
Sroga apeliram da ako živite na širem području, prijavite svoj bunar. Tražite mjerenje, tražite rezultate i tražite ih u pisanom obliku. Ne pristajte na umirujuće rečenice koje odgovaraju na neko drugo pitanje.
Opasnost se ne pregovara, ona je već tamo i ostat će ista. Jedino što još možemo mijenjati jest izloženost, a jedini način da se izloženost svede na nulu zove se sanacija, dakle vraćanje sadržaja u zaključani ormar i uklanjanje s mjesta na kojem ne smije biti.
Sve ostalo je odgađanje. A odgađanje u ovoj formuli nije neutralno. Odgađanje je množenje”, poručio je prof. Branimir K. Hackenberger.






