Zemlja ima prirodni ‘termostat’, a znanstvenici su napokon otkrili kako funkcionira
Priroda sama sve regulira, ilustracija (Foto: Pixabay)
Znanstvenici su identificirali dosad nepoznati mehanizam povratne sprege koji bi mogao objasniti kako je Zemlja desetke milijuna godina regulirala svoju klimu. Kako se razina mora podizala i spuštala, mijenjala se količina fosfata koja je dospijevala u otvoreni ocean, što je utjecalo na morski život i količinu ugljika pohranjenog ispod morskog dna. Takvo pohranjivanje uklanjalo je ugljikov dioksid iz atmosfere i pridonosilo hlađenju planeta.
Znanstvenici vjeruju da su otkrili ključni dio prirodnog klimatskog “termostata” Zemlje, odnosno mehanizam koji objašnjava kako su promjene razine mora milijunima godina pomagale održati planet pogodnim za život.
Poznato je da Zemlja posjeduje prirodni sustav regulacije klime koji je više od 100 milijuna godina održavao uvjete pogodne za život, no način na koji taj sustav djeluje dosad nije bio potpuno razjašnjen.
Novo istraživanje upućuje na dosad zanemarenu povezanost između razine mora i dostupnosti fosfata u oceanima. Promjene globalne temperature utjecale su na veličinu polarnih ledenih pokrova, što je mijenjalo razinu mora. Te promjene potom su određivale koliko će fosfata dospjeti u otvoreni ocean, koliko će se ugljika pohraniti u morskim sedimentima i kolika će koncentracija ugljikova dioksida ostati u atmosferi.
Zajedno su ti procesi određivali hoće li se Zemlja tijekom dugih geoloških razdoblja zagrijavati ili hladiti.
Razina mora i Zemljin ciklus ugljika
U novom istraživanju, u kojem je jedan od autora Zunli Lu, profesor znanosti o Zemlji i okolišu na Sveučilištu Syracuse u SAD-u, znanstvenici su proučavali kako su promjene razine mora i količine kisika u oceanima tijekom posljednjih 60 milijuna godina utjecale na dostupnost fosfata i koncentraciju ugljikova dioksida u atmosferi.
Rezultati su objavljeni u znanstvenom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences.
“Znamo da se količina ugljikova dioksida u atmosferi znatno smanjila kako se Zemlja hladila tijekom posljednjih 60 milijuna godina, ali dosad smo vrlo slabo razumjeli gdje je sav taj ugljik završio”, rekao je vodeći autor istraživanja Ros Rickaby, profesor znanosti o Zemlji na Sveučilištu Oxford.
“Naši rezultati pokazuju da je pohranjivanje organskog ugljika u morskim sedimentima imalo mnogo važniju ulogu nego što se dosad smatralo.”
Fosfat kao skriveni regulator klime
Središnje mjesto u istraživanju zauzima fosfor, odnosno fosfat, hranjiva tvar bez koje morski organizmi ne mogu rasti i razvijati se. Znanstvenici ga opisuju kao dosad “nevidljivi” dio klimatske slagalice.
Kada je razina mora bila visoka, plitki kontinentalni pojas bio je znatno veći. Sedimenti na tim područjima zadržavali su fosfate pa ih je manje dospijevalo u otvoreni ocean.
Manjak fosfata usporavao je rast morskih organizama. Posljedično je manje organske tvari tonulo na morsko dno i manje se ugljika trajno pohranjivalo u sedimentima. Oceani su pritom sadržavali više kisika, dok se ugljikov dioksid nakupljao u atmosferi. Rezultat je bio topliji planet.
Pad razine mora pokretao je suprotan proces
Kada bi razina mora pala, događalo se upravo suprotno. Smanjenjem površine kontinentalnih plićaka više je fosfata završavalo u otvorenom moru. Veća količina hranjivih tvari poticala je snažniji razvoj morskog života.
Nakon uginuća organizama njihovi ostaci tonuli su na morsko dno, gdje je njihova razgradnja trošila kisik iz okolne vode.
S vremenom su nastajala područja siromašna kisikom. Kada su takva područja zahvatila sedimente bogate organskim ugljikom na kontinentalnim policama, aktivirao se snažan mehanizam povratne sprege.
Nedostatak kisika uzrokovao je oslobađanje dodatnih količina fosfata iz sedimenata. Više fosfata potaknulo je još snažniji razvoj morskih organizama, što je dovelo do većeg pohranjivanja organskog ugljika na morskom dnu. Kako se sve više ugljika uklanjalo iz oceana i atmosfere, koncentracija ugljikova dioksida postupno se smanjivala.
“Naš koautor Christian Bjerrum još je prije dvadesetak godina računalnim modelom proučavao povezanost razine mora, količine kisika u oceanima i fosfata”, rekao je Lu. “Tek smo sada prikupili dovoljno geoloških dokaza da tu hipotezu možemo potvrditi.”
Optimalna razina mora za pohranjivanje ugljika
Istraživači su utvrdili da je ovaj mehanizam bio najučinkovitiji kada je razina mora bila između 10 i 40 metara viša nego danas.
U tom optimalnom rasponu područja siromašna kisikom preklapala su se sa sedimentima bogatima organskom tvari na kontinentalnim policama. Takvi uvjeti omogućili su da se tijekom milijuna godina pohrane iznimno velike količine ugljika.
Kako bi provjerili svoje zaključke, znanstvenici su analizirali geološke zapise stare 60 milijuna godina. Koristili su podatke o izotopima ugljika, mjerenja nakupljanja fosfora u dubokomorskim sedimentima te suvremenu metodu koja analizira omjer joda i kalcija kako bi rekonstruirala količinu kisika u drevnim oceanima.
Kako su mjerili količinu kisika u drevnim oceanima
Mjerenja omjera joda i kalcija provedena su u laboratoriju profesora Lua. Metoda se temelji na analizi kemijskog sastava fosila foraminifera, mikroskopskih morskih organizama čiji su ostaci sačuvani u sedimentima morskog dna.
Njihov kemijski sastav omogućuje procjenu količine kisika u morskoj vodi u vrijeme kada su živjeli.
Uzorci su analizirani masenim spektrometrom na Sveučilištu Syracuse, čiju je nabavu financirala američka Nacionalna zaklada za znanost (NSF).
Zašto je eocen bio tako topao
Razdoblje eocena, koje je trajalo prije otprilike 56 do 34 milijuna godina, dobar je primjer razdoblja u kojem ovaj mehanizam gotovo nije djelovao.
Tada je razina mora bila iznimno visoka, a široke kontinentalne police bile su prekrivene morem. Fosfati su ostajali zarobljeni u plitkim sedimentima pa je otvoreni ocean bio siromašan hranjivim tvarima.
Zbog toga je morska produktivnost bila manja, oceani su sadržavali mnogo kisika, a manje se organskog ugljika pohranjivalo u sedimentima. Budući da je mehanizam prirodnog uklanjanja ugljika bio oslabljen, ugljikov dioksid nakupljao se u atmosferi i Zemlja je ostala znatno toplija.
Klima je s vremenom postajala stabilnija
Znanstvenici smatraju da su se tijekom geološke prošlosti područja u kojima se ugljik trajno pohranjuje postupno smanjivala jer su se zone siromašne kisikom pomicale prema većim dubinama.
Takve promjene vjerojatno su pridonijele stabilizaciji koncentracije kisika i ugljikova dioksida u atmosferi. Oscilacije između pohranjivanja ugljika i njegova nakupljanja u atmosferi postale su manje izražene, pa je klimatski sustav Zemlje postao otporniji na velike poremećaje.
Ključni zaključci istraživanja
Fosfat, ključna hranjiva tvar za morski život, posljednjih je 60 milijuna godina imao važnu, ali dosad nedovoljno prepoznatu ulogu u regulaciji Zemljina ciklusa ugljika.
Razina mora određivala je koliko će fosfata dospjeti u otvoreni ocean, što je utjecalo na razvoj morskih organizama, količinu ugljika pohranjenog u sedimentima i koncentraciju ugljikova dioksida u atmosferi.
Najintenzivnije pohranjivanje ugljika događalo se kada je razina mora bila između 10 i 40 metara viša nego danas. Taj je proces milijunima godina djelovao kao prirodna kočnica globalnog zatopljenja i pridonio postupnom prelasku Zemlje u današnje, hladnije klimatsko stanje.
U istraživanju su sudjelovali znanstvenici sa Sveučilišta Oxford i Sveučilišta u Kopenhagenu, a financirano je dvama projektima američke Nacionalne zaklade za znanost.
Rezultati se nadovezuju na ranija istraživanja Luova laboratorija, koji metodom analize omjera joda i kalcija rekonstruira količinu kisika u drevnim oceanima.
U jednom ranijem radu, objavljenom početkom godine u časopisu Nature Geoscience, isti je tim pokazao da su tropski oceani tijekom proterozoika bili bogati kisikom, što je potpuno suprotno današnjem stanju. Znanstvenici su također zaključili da je prije više stotina milijuna godina došlo do globalne prekretnice koja je potpuno promijenila raspodjelu kisika u svjetskim oceanima.






